Mladi indonezijski filmaš Makbul Mubarak svojim se dugometražnim filmom predstavio u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, a "Autobiografija" mu je donijela nominaciju za najboljeg novog azijskog režisera. I solidan je to umjetnički film, kao stvoren za programe europskih festivala, no kao i dobar dio filmova koji dolaze iz tog dijela svijeta, problem "Autobiografije" je što se očekuje da gledatelj ima neko predznanje o povijesti zemlje iz koje film dolazi. Film je to koji se bavi mračnom stranom indonezijske povijesti, krvavim epizodama, masovnim ubojstvima, tiranijom i krvoprolićima, a priča je iznesena iz perspektive mladića po imenu Rakib.
On je kućepazitelj vile umirovljenog generala Purnawinate zvanog Pauk. On je nekoć bio ključna figura u vladi vojne hunte, no nedavno se umirovio, vratio se kući i planira se kandidirati za gradonačelnika mjesta iz kojeg potječe. Rakibova obitelj generacijama je služila generalovoj obitelji, a i danas on pazi na generalovu kući i ponaša se kao njegov vjerni sluga. I dok je Rakibov pravi otac u zatvoru, on će u generalu polako pronalaziti i očinsku figuru, učit će uz njega, čak će i sam početi nositi vojne uniforme i nadjenuti si nadimak narednik.
I posve nam je jasno da prema generalu svi u mjestu osjećaju nešto prije poput straha, nego poštovanja. Svi ga se boje i uvjeren je on da će lakoćom pobijediti na izborima iako na izborni proces i demokraciju gleda s prijezirom. Kada prilikom obilaska mjesta general vidi svoj plakat potrgan i bačen na zemlju, počet će on pokazivati pravo, diktatorsko lice, a i mladi Rakib polako će početi shvaćati tko je zapravo on. Okrutni ubojica i sadist koji se i dalje ponaša kao da je i dalje aktualna strahovlada vojne hunte koji vjerojatno na identičan način planira vladati kada postane gradonačelnik.
Polazao je Mubarak da je sposoban režiser i snimio je atmosferičnu i mračnu kombinaciju trilera i drame u kojoj je djelomično uzor pronašao i u Coppolinoj "Apokalipsi danas". Tako i general tu pomalo podsjeća na pukovnika Kurtza, gotovo mitsko stvorenje koje je potpuno izgubilo razum od nasilja i krvoprolića kojem je svjedočio i koje je činio, a Rakib će gotovo poput satnika Willarda približavajući se generalu i shvaćajući tko je on, sve dublje tonuti u srce tame. Film je to koji se obračunava s duhovima prošlosti Indonezije, a odlučio se Mubarak za prilično polagani tempo i ritam filma u kojem sve vodi kulminaciji u završnici koja i vizualno i tematski zaista podsjeća na finale "Apokalipse".
Primjedbe
Objavi komentar