Carlo Broschi ili Farinelli bio je najpopularniji pjevač prve polovice 18. stoljeća, pravi Elvis baroka te i do danas jedan od najpoznatijih opernih pjevača svih vremena. Prema nekim legendama Farinelli je imao najveći raspon glasa svih vremena i mogao je pjevati visoko do C6, a na tim glazbenim dosezima mogao je zahvaliti činjenici da je bio - kastrat. Dobro, ovo "zahvaliti" možda zvuči nekako cinično i ne baš najpreciznije, no ovog pjevača rodom iz glazbeničke obitelji iz Apulije još dok je bio dječak su kastrirali kako ne bi mutirao u pubertetu i kako bi mu glas ostao visok.
Bila je ova čudovišna i groteskna metoda iznimno popularna u baroknoj Europi, ponajviše iz razloga što tada još žene i nisu imale priliku nastupati u operama pa je na muškarce pala nezahvalna zadaća pjevušiti i muške i ženske glasove. A kako dobiti muškarca koji će pjevati soprane, nego odrezati mu jajca dok je još dječak. Ova bolesna praksa kastriranja za glazbene potrebe pojavila se još u Italiji sredinom 16. stoljeća, a u biografskoj glazbenoj drami Gerarda Corbiaua pratimo kako je izgledao život najpoznatijeg kastrata svih vremena. I baš kao što je to barokno vrijeme bilo kičasto, takav je i "Farinelli" - kičast, preteatralan, baš barokni film snimljen u arhaičnom stilu kojem je u prvom planu bolesna simbioza slavnog pjevača i njegovog bolesno ambicioznog brata Riccarda (Enrico Lo Verso).
I dok je Farinelli (Stefano Dionisi) dovodio žene do ludila (mislim da sam prvi puta doživjela glazbeni orgazam, kaže mu jedna obožavateljica) i zaista je bio on rock'n'roll zvijezda prije nego što je taj termin bio uveden te se baš tako ponašao, buraz Riccardo bi dovršavao posao. I dok je mlađi Carlo bio nevjerojatno talentiran, zbog čega je uostalom i podrvgnut kastraciji kako bi kasnije postao ono što je u stvarnosti i postao - najbolji pjevač svog vremena, Riccardo je bio netalentirani i osrednji skladatelj koji je funkcionirao isključivo zahvaljujući Carlu.
Mnogi slavni skladatelji tog vremena poput Händela (Jeroen Krabbe) željeli su skladati za Farinellija, no Riccardo to nije dopuštao jer je on bio njegov skladatelj. Nije on dopuštao nikome da mu se približi, šopao ga je opijumom, dovodio mu žene s kojima bi sam kasnije dovršavao posao, a Farinelli kao da je postao njegov zarobljenik. Pa iako je ovaj film dogurao do nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, ipak je to ostalo nekako nedorečeno i ostaje nejasno koja je uopće poanta filma. Za razliku od puno, puno boljeg filma slične tematike odnosno Formanovog "Amadeusa", koji tako savršeno prikazuje odnos između najvećeg glazbenog talenta svog vremena i ostatka društva koje ga nije htjelo pa možda ni moglo razumjeti.
Primjedbe
Objavi komentar