Godinu dana nakon što je Japanu Oscara za najbolji strani film donio "Drive My Car" Ryusukea Hamaguchia, na festivalu u Berlinu tematski i stilski sličnom, no meni na kraju puno, puno boljom dramom predstavio se njegov kolega Koji Fukada. I Fukada nije bilo tko, podjednako sjajan art-filmaš još uvijek mlađe generacije koji je već osvajao i nagrade u Cannesu, a "Love Life" najbolji je njegov film još od kultnog "Harmoniuma". I posve je očito kako je Fukada duhovni sljednik francuskog novog vala, posebice svog velikog uzora Erica Rohmera pa je tako i "Ljubavni život" slojevita i životna drama prepuna iznenađenja.
Film je to koji kreće tragično da tragičnije ne može. Taeko (Fumino Kimura) s mužem Jirom (Kento Nagayama) i živahnim sedmogodišnjim sinom iz prvog braka Keitom živi u malenom stanu u Tokiju. Prvi susjedi su im Jirovi roditelji u čijem je vlasništvu zapravo i stan u kojem oni žive, a Jirov otac osobito je nezadovoljan i nesretan što mu je sin jedinac oženio "rabljenu" ženu, kako on kaže. No, svejedno se Taeko želi dopasti punici i tastu pa će mu tako povodom njegovog 65. rođendana prirediti proslava, a ona će završiti tragično jer će maleni Keita prilikom igre udariti glavom u rub kade i ugušiti se u kadi iz koje nije ispuštena voda.
Dakako da će takva tragedija potpuno promijeniti sve njihove živote. Ponajviše, naravno Taekin koju je skupa sa sinom prije dosta godina ostavio prvi muž. Gluhonijemi Park (Atom Sunada) samo je jednog dana nestao, a tako će se i iznenada pojaviti kada slučajno sazna da mu je sin poginuo. Koreanac Park danas je klošar i beskućnik, a isto kao što će se u njenom životu pojaviti bivši kojeg je tek uspjela zaboraviti, tako će se i u Jirovom pojaviti bivša koju je ostavio upravo zbog Taeko. I sjajno Fukada gradi ovu suptilnu, životnu, nježnu dramu, a za razliku od "Drive My Car" koji me doslovno ubio sporim tempom i razvučenosti, "Love Life" je film iznimnog ritma, pogotovo režije.
Pa iako je nominalno "Ljubavni život" tragedija, nije to jedan od onih filmova koji čovjeka ubije u pojam i baci u depresiju. I to baš zato što je tako životan, emotivan, nepredvidiv, nježan, kako se priča razvija čak gotovo apsurdan prepun iznenađenja i preokreta kakve i obično može donijeti život. Pogotovo kada sve do jedne točke on ide u očekivanom, nekom normalnom smjeru i sve je manje, više pod kontrolom, a onda se nakon takve traume i tragedije sve preokrene i otme kontroli. I likovi su tu sjajni, višedimenzionalni i kako vrijeme prolazi mi zaista shvaćamo tko su oni i kako su se dobrim dijelom skrivali od života, no sada je konačno vrijeme da konačno postanu iskreni.
Primjedbe
Objavi komentar