Sergio Leone jedan je od autora koje naprosto obožavam. Još otkako sam kao klinac prvi puta pogledao njegov "Dobar, zao, loš" fascinirao me taj potpuno netipični i originalni stil, a ta fasciniranost Leoneom traje i dalje. Moglo bi se za ovog talijanskog genijalca reći da je stvorio sam svoj žanr koji je dotjerao do savršenstva i u ovom legendarnom westernu. Stvorio je Leone od standardnog žanrovskog filma kao što je western pravu umjetnost, a i u "Bilo jednom na divljem zapadu" od prve scene je uočljiv njegov unikatan i prepoznatljiv stil nadograđen opet fenomenalnom glazbom još jednog genija, Ennia Morriconea.
Iako se nakon završnog dijela dolarske trilogije odnosno "The Good, the Bad and the Ugly" 1966. godine Sergio Leone odlučio umiroviti od westerna i počeo je raditi na filmu koji će gotovo dva desetljeća kasnije postati "Bilo jednom u Americi", stigla je ponuda koju nije mogao odbiti. Produkcijska kuća Paramount ponudila mu je do tada najveći budžet i Henrya Fondu za glavnu ulogu u westernu po njegovom izboru. Za osmišljavanje priče angažirao je dva tada mlada i relativno anonimna sunarodnjaka koji će već za koju godinu postati maestralni režiseri - Bernarda Bertoluccija i Daria Argenta. Završni scenarij su na kraju napisali sam Leone i njegov stalni suradnik Sergio Donati, a ono što je ovaj genijalac potom snimio, može se opisati kao vrhunac špageti westerna. Zanimljivo je kako je za glavnu ulogu ponovno želio Clinta Eastwooda, no nakon tri nastupa u špageti westernu i Leoneovoj ranijoj dolarskoj trilogiji ovom je očito bilo dosta pa je za lik čovjeka s harmonikom angažirao Charlesa Bronsona.
Harmonika je tu zapravo i prvi od četiri glavna lika koje ćemo upoznati. Već uvodna scena je tu antologijska i vidimo trojicu revolveraša kako nekoga čekaju na željezničkoj stanici. Taj netko je naravno Harmonika, a genijalnost ovog filma je i što svatko od tih likova ima i svoju prepoznatljivu glazbu. I opet tu nema klasičnih negativaca i pozitivaca, sve su to ljudi misteriozne prošlosti, tipični (anti)junaci s divljeg zapada koji su očito u životu prošli sve i svašta, a moral je ionako odlika za koju nema mjesta na takvom podneblju. Harmonikin put uskoro će se spojiti s friškom udovicom i nekadašnjom prostitutkom iz New Orleansa Jill (Claudia Cardinale) koja je u ovu zabit stigla kako bi se udala za riđokosog irskog udovca.
No, i prije nego što je stigla ondje, revolveraši predvođeni Frankom (Fonda) ubili su mladoženju i njegovu djecu, a za sudbinu prekrasne Jill zainteresirat će se još jedan revolveraš, Cheyenne (Jason Robards). I ponovno tu Leone obrađuje standardne western teme kao što su revolveraši, grabež zemlje, izgradnja željeznice i, naravno, pohlepa. No, radi on to na način kakav ni prije, a ni poslije nismo vidjeli u žanru koji je šezdesetih doživio vrhunac i već se počeo ispuhivati i potrošio se, a očito je trebao jedan Talijan da udahne nešto novo u taj tipični američki žanr.
Leoneovi filmovi me fasciniraju jer imaju oni i potpuno drukčiji ritam i tempo od klasičnog westerna. Dok se u tipičnom westernu sve pokušava izvesti da bude brzo i nema tu praznog hoda i mudrovanja, Leone je sporost tempa i iščekivanje uspio pretvoriti u najjače oružje. Režija i kamera tu su senzacionalni i ponovno tu Leone nevjerojatnu pažnju posvećuje detaljima i opet su tu često u prvom planu lica ljudi koja možda nikad na filmu nisu bila tako izražajna kao u njegovim filmovima. Sjetimo se samo uvodne scene i trenutaka kada jednom od revolveraša na lice slijeće muha i on se s njom poigrava dobre dvije, tri minute.
Čudesan je i Leoneov izbor glumaca za uloge u svojim filmovima pa je tako i tu malu, epizodnu ulogu revolveraša s muhom na licu pronašao Jacka Elama, tipa tako izražajnog i upečatljivog lica. Već sam spomenuo da je Fonda, omiljeni režiserov glumac s kojim je oduvijek želio raditi, bio i glavni razlog zašto je pristao snimiti još jedan western, a podjednako odlični su i Bronson, Robards i Cardinale. "Once Upon a Time in the West" jedan je od onih filmova kojem se vraćam svakih nekoliko godina, remek-djelo koje je i posveta klasičnom američkom westernu prepuno referenci na vrhunce žanra, ali i kaubojac kojim je Leone još jednom potvrdio da je vizionar i režiser kojem po stilu i oku za detalje malo tko može parirati.
Primjedbe
Objavi komentar