Godine 2014. Nobelovu nagradu za mir dobila je tada 17-godišnja Pakistanka Malala Yousafzai za čije ime danas zna praktički cijeli svijet. No, iste je godine ovu nagradu osvojio i jedan Indijac za kojeg i ne bih znao da uopće postoji da nije američkog dokumentarista Dereka Doneena. Taj Indijac zove se Kailash Satyarthi i taj je veliki, veliki čovjek iz ropskog položaja od početka osamdesetih pa do danas izbavio više od 86 tisuća djece. Ime je to koje bi svakako trebalo znati i definitivno je riječ o čovjeku zbog kojeg je svijet u kojem živimo barem mrvicu bolje mjesto.
Moja je misija da svako dijete bude slobodno, priča Kailash, inženjer elektrotehnike koji je još kao mladić početkom osamdesetih ostavio svoj dobro plaćeni posao i posvetio se spašavanju djece. I paralelno dok saznajemo njegovu životnu priču, pratimo kako izgleda njegova svakodnevica. Organizacija koju je izgradio zajedno sa suprugom u vlastitoj kući, danas je svjetski priznata organizacija čija je misija spašavanja djece. I vidimo da je to nerijetko izrazito rizično i opasno te je više puta on ranjavan, ozlijeđivan i napadnut dok je raznim krijumčarima i izrabljivačima pokušavao preoteti djecu i vratiti ih roditeljima.
Djeluje sve to zastrašujuće jer iako je nominalno dječji rad zabranjen svugdje u svijetu, očigledno je da se nešto takvo u zemljama trećeg svijeta i dalje prešutno događa. Vidimo da takvoj praksi koristi ne samo siromaštvo, već i korupcija jer lokalne policajce razni krijumčari i oni koji tjeraju djecu da rade u onim jezivim, primitivnim tvornicama kupuju za sitne pare. Ima tu jezivih slučajeva u kojima roditelji sami prodaju svoju djecu, ima tu primjera u kojima su djeca jednostavno ili oteta ili su pobjegli od kuće misleći da je dobro za njih da počnu raditi za šaku riže s devet ili dvanaest godina. Potresan je to i tragičan dokumentarac koji upozorava na jedan i dalje ozbiljan problem, ali i koji odaje počast čovjeku koji svakako zaslužuje veliki naklon.
Primjedbe
Objavi komentar