Ruski dvojac Nataša Merkulova i Aleksej Čupov smjestili su radnju svog dugometražnog prvijenca u Lenjingrad potkraj tridesetih, za vrijeme zloglasnog Staljinovog "velikog terora". No, djeluje to nekako modernistički, pomalo anakronistički, kao neka jeziva distopija u gotovo pa stalkerovskom raspadajućem okruženju. Mračna je to vizija ionako dovoljno mračnog vremena tijekom kojeg je život bio nevjerojatno jeftin, a glave su padale zbog najobičnijih gluposti. Naslovni junak Volkonogov (vjerojatno najbolji ruski glumac mlađe generacije Jurij Borisov koji je podjednako upečatljiv bio i u Kupeu broj 6 i u Petrovljevoj gripi), kapetan je NKVD-a, a u uvodnim scenama i on i njegovi drugovi djeluju gotovo kao dio Alexove ekipe iz "Paklene naranče".
Igraju oni odbojku u nekakvoj carskoj dvorani Lenjingrada i smiju se kada im lopta zapne na kristalnom lusteru. On i njegov najbolji frend Veretenikov (Nikita Kukuškin) imaju izbrijane glave, a osim što izgledaju kao nekakvi skinheadi, oni se tako i ponašaju. Agresivni su, vulgarni, divlji, odjeveni u nekakve kričave crvene uniforme koje više izgledaju na kombinezone ili trenirke nego uniforme. I kapetan Volkonogov, Veretenikov i ostatak te ekipe dio su odreda NKVD-a odnosno preteče KGB-a i zadaća im je iznuđivati priznanja od svih koje je netko obično lažno optužio za proturevolucionarnu djelatnost. Sve to se rješava po kratkom postupku i svi ti nesretnici se brzinski šalju na strijeljanje, no zbog prilično banalnog razloga i sam Volkonogov će se iz lova pretvoriti u lovinu.
I njega će netko prokazati i naći će se u situaciji da je označen kao izdajnik, a tip koji do tada i nije previše razmišljao o svojim postupcima, odlučit će pobjeći od dobro mu poznate sudbine. No, uz bijeg, Volknogov će ukrasti i dosjee brojnih ljudi koje je sam poslao u smrt te će pokušati doći do članova njihovih obitelji, ispričati im se, tražiti oprost i objasniti da oni nisu izdajnici, već žrtve suludog totalitarnog sustava.
Bit će to za Volkonogova bijeg otkrivenja i iskupljenja, a sve tu od početka do kraja djeluje groteskno, jezivo i suludo. Okruženje je zastrašujuće, pogotovo kad saznamo na koji način su Volkonogov i ostali NKVD-ovci dolazili do priznanja osumnjičenih i što se s njima događalo. Podjednako su suludi tu i trenuci kada bjegunac i uspije stići do obitelji tih "izdajnika" koji i ne znaju sudbinu svojih najbližih, no uglavnom su uvjereni da su dobili što zaslužuju jer su se drznuli dirnuti u tekovine revolucije. Svima kojima je bar donekle poznat taj period povijesti Sovjetskog saveza, vjerojatno znaju da je cijela Staljinova vladavina obilježena čistkama i paranojom i da su ili u Sibiru ili u izgnanstvu ili pred streljačkim vodom na kraju završili gotovo svi njegovi bliski suradnici.
Premijeru je ova kombinacija drame i trilera imala u glavnom programu festivala u Veneciji i "Bijeg kapetana Volkonogova" je zaista film nevjerojatnog intenziteta i tempa. Brutalna pa i subverzivna drama, a pomalo imam dojam da je autorskom dvojcu kao inspiracija poslužio Kurosawin klasik "Ikiru" u kojem je stari birokrat odlučio zadnje dane života konačno činiti nešto dobro. No, dok taj stari japanski birokrat tijekom svog bezličnog radnog vijeka možda i nije činio ništa korisno, zbog njegovog djelovanja ljudi ipak nisu završavali pred streljačkim vodom. Tako da Volkonogov ima puno veći teret za iskupljenje, a predratni Lenjingrad djeluje kao svojevrsno čistilište u trenucima kada on bjesomučno bježi od bivših kolega koje ga progone dok istovremeno pokušava istinu otkriti što većem broju ljudi.
Primjedbe
Objavi komentar