Šokantnom, potresnom i intenzivnom dramom predstavila se u Cannesu mlada belgijska filmašica Emmanuelle Nicot. "Dalva" je film koji tematici pedofilije i zlostavljanja djece pristupa na posve drukčiji način od onoga što smo do sada vidjeli, a to je možda i razlog zašto je ova naturalistička, estetski sirova drama snimljena kamerom iz ruke i tako uspjela. Naslovna junakinja Dalva je 12-godišnjakinja koja je završila u sustavu socijalne skrbi nakon što su je odvojili od oca koji ju je očito godinama zlostavljao. I ne izgleda Dalva kao tipična 12-godišnjakinja. Ima ona ofarbanu kosu u riđe, šminka se, odjeva se kao fatalne žene iz holivudskih filmova pedesetih. I uvjerena je da je prema njoj, a posebno prema njenom ocu koji je bačen u zatvoru, počinjenja ogromna nepravda.
Ona je na strani oca koji ju je očito zlostavljao otkako je bila još i mlađa i ta djevojčica je uvjerena da je ono što su njih dvoje činili nešto najnormalnije. Uvjerena je ona da više nije djevojčica, već žena sposobna sama donositi odluke koja je na sve to pristala svjesno i jasno da sve to djeluje potpuno zastrašujuće, šokantno, bolesno. Naravno da socijalni radnik koji je zadužen za nju, baš kao i gledatelj, shvaća da je ona samo dijete, no Dalva (izvanredna mlađahna debitantica Zelda Samson) ne želi čuti za to i ponaša se ona kao odrasla osoba, čak bijesna zbog toga što im sve to rade.
Traume i posljedice onoga što je proživljavala su duboke i shvaćamo da će tu biti potrebno puno vremena da se ovu djevojčicu reprogramira iz onoga što je otac bolesnik iz nje napravio. Snimila je Nicot iznimno intenzivnu i potresnu dramu koja se prvenstveno bavi devastirajućim posljedicama onoga što je Dalva proživjela dok se počinitelj gotovo pa ignorira te oca vidimo tek u dvije relativno kratke scene. Film je to čija premisa na papiru djeluje izrazito odbojno i iznimno je to osjetljiva tema i tim je veći uspjeh ovog filma jer je Nicot snimila brzopoteznu dramu iznimno brzog tempa i dinamike koju je gotovo pa nemoguće prestati gledati ma koliko njena tema bila odvratna.
Sve što Dalva zna i sve što je naučila u životu, naučila je to od svog oca. Tako ju je stari naučio da mrzi majku zato što ih je po njegovoj verziji ostavila, a ispostavit će se da je sve to bio smišljeni plan bolesnika kako bi mogao zlostavljati kćer i ispirati joj mozak. Stari je tako Dalvu uvjerio da je njihov odnos najnormalniji i da je on stvarno voli tako što je od djeteta doslovno napravio lutkicu iz svojih bolesnih snova i izobličene mašte. I dok je njen izgled i način na koji se Dalva ponaša, odjeva i sveukupno njena pojava posve groteskan i neprikladan za dijete njenih godina, za nju je to posve normalno.
Kako će vrijeme prolaziti i kako će se Dalva početi družiti s osobama svojih godina, tako će i ona polako shvaćati da je život koji je do tada živjela sve samo ne normalan. No, pitanje je kako uopće nekoga tko je prošao to ponovno naučiti biti dijete ili je nešto takvo nemoguće? Iako ono što joj se dogodilo saznajemo postupno, Nicot je sjajno napravila što je cijelu priču postavila iz njene perspektive. A ta će se perspektiva, baš kao i njen izgled, s vremenom mijenjati pa će do kraja Dalva postati gotovo neprepoznatljiva na prve trenutke u kojima smo je upoznali. Film je to koji nije nimalo lagan, ni ugodan za gledanje, no životna je to i tragična drama snimljena s posebnim stilom, mjerom i s puno hrabrosti.
Primjedbe
Objavi komentar