Francuska glumica Laure Calamy ponovo je u odličnoj formi kao samohrana majka Julie koja puca po šavovima. U zadnjih pet godina ova je iznimno zaposlena glumica čak četiri puta bila nominirana za francusku nacionalnu nagradu Cesar, osvojivši pritom jednu nagradu. Ovaj puta Cesar joj je izmaknuo, no izabrana je ona za najbolju glumicu sekcije Horizonti festivala u Veneciji gdje je "A plein temps" ili "Full Time" premijerno prikazan, a i scenarist i redatelj Eric Gravel ondje je odnio nagradu za najbolju režiju. Impresivna je to moderna socijalna drama o ženi kakvih zapravo ima bezbroj uokolo nas i koja jednostavno nema vremena za ništa.
Živi ona sa malenim sinom i kćeri u selu u okolici Pariza, a njeni dani su ubitačni. Budi se ona prije zore, ostavlja djecu na čuvanje staroj susjedi koja i nije pretjerano oduševljena što mora svakog dana čuvati djecu, pa trči na vlak za Pariz. Kući se Julie vraća već kad je mrak, a nema od života ona praktički ništa otkako ju je muž ostavio samu s djecom i otišao s mlađom. Situacija će se za nju još dodatno pogoršati i zakomplicirati kada krene prosvjed i štrajk vlakovođa i kada dolazak u Pariz na posao postane prava avantura. Vlakovi ili uopće ne voze ili kasne, autobusi su prekrcani, taksiji preskupi, a da situacija bude još stresnija, bivši muž ne samo da Julie duguje alimentaciju, već joj se uopće ne javlja na telefon.
Zato joj se na telefon svakodnevno javljaju iz banke kako bi upozorili da kasni s ratama kredita, a njen stresni i potpuno kaotični život pratimo u razdoblju od devet dana. Radi Julie kao sobarica u pariškom hotelu iako je očito da je obrazovana i radila je nekoć u odjelu marketinga neke korporacije, ali prestala je raditi nakon udaje i nakon što je rodila djecu. Život se, bit će, u tim trenucima činio gotovo pa idealan, no sve se vrlo brzo raspalo i Julie se našla u situaciji da mora prihvatiti bilo kakav posao. No, javila se ona sada na posao u odjelu marketinga neke pariške korporacije, o čemu nije obavijestila svoju nadređenu, menadžericu hotela.
I bio je to impresivan portret života žene koja se našla u takvoj situaciji i puca po šavovima, a cijelu priču sjajnom izvedbom nosi izvanredna Calamy čija je prednost zapravo što izgleda kao prosječna Francuskinja, ne kao neka tipična filmska diva kojoj možda i ne bismo povjerovali. Baš kao što je i Julien dan nevjerojatno užurban, dinamičan, stresan gotovo na rubu infarkta praktički bez sekunde praznog hoda i slobodnog vremena, takav je i tempo Gravelovog filma. Kako bi se to potenciralo, film je snimljen kamerom iz ruke i kamera je praktički svo vrijeme na Julie koja iz dana u dan sve više izgara i čini se da će se raspasti pod pritiscima i izazovima koje je pred nju stavio život.
Francuska kinematografija oduvijek je bila poznata po sjajnim primjerima socijalne drame, životnih priča koje problematiziraju situacije stvarnih, prosječnih ljudi. "A plein temps" izvanredno dočarava situaciju u kakvoj se vjerojatno nalaze mnogi koji se jednostavno nisu uspjeli snaći u centrifugi modernog kapitalizma ili se, kao u slučaju Julie, život s njima poigrao na nimalo lijep način. Film je to koji kod gledatelja mora izazvati empatiju pa i bijes zbog toga što se ova žena našla u takvoj situaciji, a Calamy je od Julie stvorila lik za koji čovjek jednostavno mora navijati. Držati palčeve da ne pukne pod pritiskom i ne digne ruke uslijed svog tog kaosa te da će i njoj život jednog dana valjda namijeniti neku ljepšu stranicu.
Primjedbe
Objavi komentar