Argentinac Pablo Trapero osvojio je Srebrnog lava za najboljeg režisera na festivalu u Veneciji za ovu već gotovo kultnu biografsku krimi dramu. Cinična je to i prilično šokantna priča snimljena prema istinitim događajima i stvarnim ljudima iz Buenos Airesa osamdesetih, taman za vrijeme tranzicije Argentine iz diktature u demokraciju. Obitelj Puccio tek na prvu se čini kao prosječna obitelj srednje klase iz Buenos Airesa s aspiracijama prema višoj klasi. Glava obitelji je Arquimedes Puccio (odlični Guillermo Francella), nekadašnji obavještajac s još uvijek dobrim vezama kod vladajuće vojne hunte, član argentinske antikomunističke alijanse s velikim iskustvom odrađivanja prljavih zadataka tijekom tamošnjeg Prljavog rata.
Po završetku Faklandskog rata 1982. godine, Arquimedes je otvorio dućančić, no nije to baš donosilo neku pretjeranu financijsku dobit pa se okrenuo on unosnijem biznisu u kojem je imao puno više iskustva - otmicama. Skupa s ostalim članovima obitelji, Arquimedes je počeo otimati ljude, i to uglavnom one iz bogatih obitelji, radi otkupnine. Od velike pomoći u pronalasku žrtava bio mu je sin Alejandro (Peter Lanzini), reprezentativac Argentine u ragbiju koji se kretao u krugovima mladih visoke klase. I razvili su oni tako prilično bolestan, ali unosan biznis, a ono u čemu također sjajno uspijeva Traperov film je prikaz društveno - povijesnih okolnosti Argentine u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nestanci ljudi i otmice bili su tada gotovo nešto najnormalnije i standardno u Argentini. Vlast je godinama otimala, mučila, nerijetko i ubijala one koji su bili kontra, a razne gerilske, marksističke organizacije također su otimale i ubijale one bliske vlasti. Tako je i klan Puccio bez problema svoje otmice i ubojstva mladih bogatašića bez ikakvih problema prišivao komunistima. Sjajan je "El Clan" jer fantastično prikazuje kako su otmice jednostavno postale stil života ove obitelji, koja je živjela posve normalno, uživala određene privilegije u društvu jer je Archimedes bio blizak vojnoj hunti.
Brutalan je cinizam na koji je odlični Francella stvorio tog kameleonskog tipa, perfidnog ljigavca koji je bio podjednako snalažljiv i podjednako nemilosrdan. Iako su Archimedes i njegova klika svjesni da se argentinsko društvo mijenja tranzicijom iz diktature u demokraciju, iz njih prodire nevjerojatan cinizam i uvjereni su da demokratski izabrana vlada ondje ne može trajati duže od godine, maksimalno dvije. Majstorska je to satira koja baš na ciničan, prijeziran način prikazuje onaj dio društva koji je uživao u privilegijama za vrijeme vladavine vojne hunte i koji je obilato iskorištavao te privilegije i mogućnosti koje su im se nudile.
Odličan je i soundtrack koji je izabrao Trapero, nakrcan poznatim i često veselim i bezbrižnim pop rock songovima koji su u potpunom kontrastu svom tom mraku i užasima koje gledamo. Sjajna je i dinamika među likovima, prvenstveno među članovima obitelji Puccio koji su svi doslovno bili uključene u otmičarske poslove i svi su znali što se događa jer je Archimedes otete ljude do plaćanja otkupnine držao u podrumu kuće u kojoj je živio s obitelji. I ne samo da je "El clan" imao velik uspjeh po svjetskim festivalima, već je bio i jedan od najgledanijih argentinskih filmova svih vremena te ga je u samo prva dva tjedna u kinima pogledalo više od milijun i pol Argentinaca.
Primjedbe
Objavi komentar