Španjolska kritikaa je filmaša Carlosa Vermuta nazvali madridskim odgovorom na Davida Lyncha. Tako daleko ipak ne bih išao i ovog svakako talentiranog i zanimljivog autora ne bih ipak uspoređivao s jednim od najvećih filmskih vizionara, no stoji da i u njegovim filmovima ima nešto dubinski uznemirujuće. Što je to tako dubinski uznemirujuće i šokantno shvatit ćemo tek na kraju ove mračne, psihološke drame - trilera koji je premijerno prikazan na festivalu u Torontu.
Glavni protagonist je Julian (Nacho Sanchez), uspješni dizajner video igara iz Madrida koji radi na kreiranju čudovišta za videoigrice. Nakon što iz požara u susjednom stanu spasi dječaka, Julian će početi doživljavati napade tjeskobe, panike, iznenadne slabine. Kad počne uzimati lijekove za reduciranje tjeskobe kao da će mu pasti seksualni apetit jer nakon što jedne večeri pokupi komada u diskaču i odvede je kući, ništa neće ispasti onako kako bi trebalo. Bit će to tek prva naznaka da je Julian čovjek u ozbiljnim problemima i da napadi tjeskobe zapravo i nisu uzrokovani požarom, već nekim drugim, puno mračnijim i potisnutim impulsima koji su očito ponovno počeli izlaziti na površinu.
Ipak, sve kao da će se za Juliana promijeniti kada upozna Dianu (Zoe Stein), djevojku koja pomalo izgleda kao dječačić. Iako je ona u prilično nezdravoj vezi s puno starijim tipom, nekim kvaziumjetnikom, između njih dvoje počet će se razvijati prijateljstvo, ubrzo i nešto više. No, neće se to razviti u smjeru klasične romanse u kojoj će dvoje usamljenih ljudi pronaći jedno drugo, već skriva ovaj film mnoga iznenađenja i šokove. Na samom kraju, gledatelj shvaća da mu je autor cijelo vrijeme ostavljao neke hintove i tragove onoga što bi se moglo dogoditi i nečeg dubinski uznemirujućeg i jezivog što muči Juliana.
Na kraju, ono što nam je Vermut ovdje na kraju pripremio, ne samo da je posve neočekivano, već i šokantno, strašno i nakon završetka gledatelj tu jednostavno mora ostati zabezeknut. Iako se "Manticora" ovdje dotiče ne samo jedne, već i nekoliko tabu tema, do kraja ćemo shvatiti da je Vermut sjajno omislio priču i perfektno izgradio likove, a ljudi poput Juliana i Diane valjda se nekako magnetski privuku i pronađu. Iako nije Lynch, Vermut je zaista majstor jer negdje oko polovice filma tako podmuklo on zavara gledatelja kojem se učini da bi to moglo skrenuti u smjeru gotovo romantične drame da bi se zatim "Manticora" pretvorila u šokantni psihološki triler.
Primjedbe
Objavi komentar