Moj obično nepogrešivi instinkt da iz daleka nanjušim filmski treš u ovom je slučaju posve zakazao. No, odluka da ovo ipak pogledam do kraja i nakon što se ispostavilo da je riječ o teškoj bedastoći, ipak nije bila tako loša jer "88" se pokazao jedan od onih urnebesno glupih i monumentalno loših filmova kakve stvarno treba znati snimiti. Kad vidim da si neki kvazifilmaši daju umjetnička imena kao da su nekakvi reperi kao što je bio slučaj sa scenaristom, režiserom, producentom i montažerom ovog filma, obično mi zvoni zvono za uzbunu. No, dao sam priliku filmu izvjesnog Thomasa Ikimija umjetničkog imena Eromose, a "88" je bio urnebesno loš conspiracy theory politički triler.
U samom uvodu se nije činilo da će to baš biti tako loše jer ideja je ovdje bila itekako zanimljiva tako da mi je malo žao što je nevjerojatnom šlampavošću ili možda neznanjem to pretvoreno u treš. Femi Jackson (Brandon Victor Dixon) je financijski direktor kampanje predsjedničkog kandidata Harolda Roundtreea (Orlando Jones) te će primijetiti neobične iznose donacija za crnačkog kandidata koji dolazi iz realnog sektora i predstavlja se kao rješenje svih problema Amerikanaca. Pozvat će zato Femi u pomoć svog prijatelja odvjetnika Iru (Thomas Sadoski) koji će vrlo brzo shvatiti da sve te donacije čiji zbroj iznosi 88 imaju veze s osmim slovom abecede. A osmo slovo abecede je H pa je tako broj 88 i šifra za HH odnosno Heil Hitler. Ispostavit će se tako da kampanju crnačkog kandidata obilno financiraju neonacisti, a kada Femi i Ira zagrabe malo dublje, shvatiti će da su zagrebali u ozbiljnu neonacističku organizaciju koja Amerikom drma već desetljećima.
Da situacija bude gora, začinjen je ovaj film i onim iritantnim afroameričkim pamfletskim aktiviznom, a ne samo da će se cijela priča pokazati kao potpuna ludost, već je i izvedba ovog filma bila baš grozna. Dijalozi su katastrofalni i šuplji, gluma je loša, režija još lošija, a cijelo vrijeme u pozadini se čuje neka iritantna prigušena muzika koja bi valjda trebala unijeti dodatnu dozu napetosti. Suptilnost je očito strana riječ za gospodina Eromosea i svaki dijalog ovdje se pretvara u neku vrstu sata povijesti ili političke korektnosti pa se tako Femi s nekim azijatom svađa koja je manjina u težoj situaciji u Americi.
Taj idiotski dijalog potom prekida poziv u kojem Femija zovu iz škole jer je njegov sin uznemirio kolege iz razreda pričama o policijskoj brutalnosti i o pokretu Black Lives Mater. Femijeva žena pak radi u banci pa kada joj na šalter dođe neki crnac koji bi pokrenuo pomalo idiotski biznis izrade drvenih figurica, a banka mu odbije kredit jer je osuđivan, gospođa Femi dat će mu svoje pare. Dakako da su za sve njihove probleme krivi bijeli supremacisti koji i dalje koče crnce i drže ih u mentalnom ropstvu, a iako te teme i ideje možda i nisu posve netočne, izvedba je tu bila katastrofalna i teško je shvatljivo da onima koji su radili ovaj film nitko nije rekao da je to baš jako, jako loše. I to je prava šteta jer kad se film otvorio temom o pitanju financiranja političkih kampanja u Americi i njihovoj otvorenosti muljanjima i manipulacijama, činilo se to kao iznimno zanimljiva tema i prava je šteta što je to tako upropašteno.
Primjedbe
Objavi komentar