Danski dokumentarist Simon Lereng Wilmont očito je odlučio trajno boravište pronaći u Ukrajini jer je ondje nakon prethodnika "The Distant Barking of the Dogs" koji mu je donio nominaciju za europski dokumentarac godine, snimio još jedan film. "A House Made of Splinters" ne samo da mu je donio nagradu za režiju u Sundanceu i još jednu nominaciju za europski dokumentarac godine, već je ovaj opservacijski dokumentarac dogurao i do nominacije za Oscara. Nekako imam osjećaj da se to baš i ne bi dogodilo da nije nesretnog rata u Ukrajini, no radnja "A House Made of Splinters" odvija se nešto ranije.
Na istoku Ukrajine se, doduše, ratuje već godinama, što smo između ostalog mogli vidjeti i u Wilmontovom prethodnom filmu, a opet nas on vodi na istok Ukrajine. Točnije u grad Lisičansk na istoku zemlje koji je smješten uz samu ratnu zonu nekih 20 km od bojišnice, a pratimo tu priču o sudbinama djece koja su završila u posebnom sirotištu. Nije to klasično sirotište, već više kao neko privremeno skrovište za djecu iz nesređenih obitelji dok se ne odluči što će biti s njima. Dobar dio klinaca koje ćemo upoznati u ratu je ostao bez očeva, a mame su im kronične alkoholičarke kakve postoje valjda samo na istoku Europe.
I jezive su to sudbine, potresne i tragične priče, a stilski je to identično kao i prethodni film. Snimljeno je to u stilu opservacijskog dokumentarca tako da se autor ne miješa u samu priču, već samo bilježi kamerom ono što se ispred njega događa. Iako je zamisao da djeca u ovoj ustanovi ostanu maksimalno devet mjeseci, nerijetko se događa da oni potom završe u sustavu socijalne skrbi. I sjajno Wilmont hvata tu dječju intuiciju, potpunu svjesnost onoga što se oko njih događa i njihovu borbu s traumama, strahom i osjećajem da su ostavljeni. Svi oni jako dobro razumiju u kakvoj su se situaciji našli i premda se nadaju sretnom završetku, nekako potajno, u sebi znaju da im takva sudbina u većini slučajeva nije zapisana u zvijezdama.
Primjedbe
Objavi komentar