Meksikanac Michel Franco polako, ali sigurno probija mi se u krug najdražih filmaša. Kao da je on odlučio nastaviti ondje gdje je stao slavni Austrijanac i njegov gotovo pa imenjak Michael Haneke i snima on dubinski uznemirujuće, šokantne i kontroverzne filmove. I svaki put je to potpuno suludo, ali na posve drukčiji način i zapanjujući je način na koji on hvata taj ljudski nihilizam, neke poremećaje i bolesnoće koji čuče u ljudima oko nas, možda i u nama samima, ali ih obično zaobilazimo. Ne pričamo o tome i rijetko tko se bavi baš takvim psihopatijama i to na takav uznemirujući način.
Iako "Las hijas de Abril" ipak ne spada u sam vrh Francovih najboljih filmova, svejedno je to upečatljiva, šokantna drama snimljena u njegovom prepoznatljivom stilu, s pomalo distanciranom kamerom, gotovo na dokumemtaristički način. Kod Franca uvijek treba očekivati neočekivano pa je tako i ovdje sve ono što ćemo vidjeti potpuno izvan očekivanja, iznenađujuće, brutalno, surovo i groteskno, no na posve drukčiji način nego recimo u "After Lucia" ili "Nuevo orden". Valeria (Ana Valeria Becerril) je 17-godišnjakinja koja je u poodmakloj fazi trudnoće, a živi ona u stanu u Puerto Vallarti sa starijom polusestrom Clarom (Joanna Larequi) koja djeluje nekako katatonično, posve zainteresirano za ono što se oko nje događa.
Valeria ne želi da njena majka April (Emma Suárez) sazna da je ona trudna i nisu one već neko vrijeme u kontaktu, a vrlo brzo shvatit ćemo i zašto ne želi materi obznaniti da će postati baka. No, Clara će joj javiti što se događa, April će odmah dojuriti iz Španjolske i poput uragana će ona uletjeti u živote Valerije, njenog mladog partnera Matea i njihove friško rođene kćerkice. Sam Franco je film za koji je dobio nagradu žirija u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu rekao da je to priča o sredovječnoj ženi koja se ne može pomiriti sa činjenicom da je zapravo nevažna i nepotrebna u životima svojih sada već odraslih kćeri.
Kćeri koje je prethodno očigledno napustila, a sada kao da sve to želi nadoknaditi. Ili se tako samo u početku čini, no nakon nekog vremena postat će nam jasno da je April najblaže rečeno psihički nestabilna, čak okrutna osoba, manipulatorica koja će unijeti kaos u živote svih oko sebe. Od trenutka kada se April pojavi, sve tu postaje potpuno nenormalno, suludo, divlje, čak gotovo nestvarno. Genijalno Franco tu kontrastira tu toplinu meksičkog sunca, svjetlost koja obasjava Puerto Vallartu s mrakom pa i zlom koji će se nadviti nad ovu obitelj kad se pojavi April. Baš kao što je slučaj i s praktički svakim Francovim filmom, ni "April's Daughter" neće biti za svakoga, no za mene je gotovo pa svetkovina taj dan kad se pojavi njegov novi film i nadam se da nešto novo nećemo morati dugo čekati.
Primjedbe
Objavi komentar