Olivera Cromwella danas se smatra jednom od najvažnijih ličnosti u britanskoj povijesti. Sredinom 17. stoljeća pobunio se on protiv kralja Charlesa, odveo zemlju u građanski rat, a bio je valjda prvi koji je smatrao da parlament mora biti iznad kralja i da je parlamentarna demokracija najbolji oblik društvenog uređenja. Morat će proći još gotovo tri stoljeća da bi parlamentarna demokracija u punom obliku zaživjela u Velikoj Britaniji, a ne pretjerano poznati engleski filmaš Ken Hughes snimio je raskošnu povijesnu dramu koja tematizira upravo razdoblje građanskog rata sredinom 17. stoljeća.
I raskošna je to produkcija s bezbroj statista, sa savršenim kostimima i na predivnim lokacijama pa i ne čudi da je "Cromwell" uglavnom snimljen sa širokim kadrovima koji pokušavaju što je bolje prikazati tu veličinu. No, "Cromwell" je ujedno i jedan od onih tipičnih britanskih arhaičnih povijesnih spektakla koji nije uspio dobaciti tako daleko kao suvremenici mu "A Man for All Seasons" ili "The Lion in the Winter". Razlog tome je što su ti filmovi pokušali proniknuti u svijest i duh svojih protagonista i dokučiti tko su zapravo bili ti ljudi kojima se bave. To je u "Cromwellu" ostalo dosta površno i ktome uz onaj arhaični gotovo šekspirovski rječnik dugih monologa i melankoličnih pogleda u daljinu koje i inače nešto ne volim.
Svejedno, svi oni koje vole povijesne filmove, zasigurno neće promašiti s "Cromwellom" u kojem su dva glavna protagonista koji će zemlju odvesti u dugotrajni građanski rat odglumila dva ponajbolja glumca svoje generacije. Cromwella je utjelovio Richard Harris, a kralja Charlesa Alec Guinness, no nisu to ni izbliza njihova najbolja izdanja i obojica, baš kao i cijela glumačka ekipa, djeluju nekako drveno. Koliko god se oni trudili od svojih likova stvoriti ljude od krvi i mesa, scenarij i režija su tu tako staromodni i očito je da ih karakterizacija samih likova pretjeranu ne zanima.
Traje Cromwell punih 140 minuta i u njih je ugurano razdoblje duže od deset godina koliko je prošlo od početka građanskog rata pa do egzekucije engleskog kralja. Iako je i prije bilo engleskih kraljeva koji su ubijani, Charles je bio prvi kojeg je smaknuo sam narod osudivši ga za veleizdaju. Bilo je to vrijeme vjerskih napetosti jer nakon što je Henrik VIII stoljeće ranije Englesku odvojio od katoličanstva i stvorio vlastitu protestantsku crkvu, katolici ondje baš i nisu bili dobrodošli. Jedan od razloga zašto su se Cromwell i dio parlamentaraca pobunio protiv kralja bio je baš taj što su od njega tražili čvršći pristup rješevanja pitanja katolika.
Cromwell je bio pripadnik puritanskog pokreta, a smetala ga je i kraljeva politika da ništa ne pita parlament, kao i da praktičku svu zemlju daje ionako dovoljno bogatim zemljoposjednicima. I u zadnji čas Cromwell će odustati od odlaska u novi svijet i to baš kada Charles sazove parlament prvi puta nakon 12 godina iz razloga da mu odobre povećanje poreza za financiranje ratova sa Škotskom i Irskom. I dok će kralj misliti da će donošenje takve odluke biti puka formalnost, kao što je uostalom uvijek do tada i bio, parlament mu neće to odobriti sve dok ne počne provoditi reforme koje će dovesti do ustavne monarhije. Ipak, Charles je uvjeren da je njegovo božansko pravo vladanje Engleskom i kada odbije, doći će do otvorenog sukoba, ubrzo i građanskog rata.
Primjedbe
Objavi komentar