Malo je nedostajalo da svijet ostane zakinut za jednog od najvećih filmaša svoje generacije, Martina Scorsesea. Kao dječak sanjao je on kako će postati svećenik, čak je otišao u sjemenište, no nakon jedne godine je, srećom, odustao i posvetio se svojoj drugoj ljubavi filmu. Zato i ne čudi da su ga oduvijek privlačile religijske teme, a najbolji dokaz tome je remek-djelo "Posljednje Kristovo iskušenje" pa i kasniji "Kundun", a za sada posljednje njegovo zadiranje u religijsku tematiku bila je "Tišina". Epska povijesna drama čija se radnja odvija u Japanu u drugoj polovici 17. stoljeća, a snimljena je prema istoimenom romanu Shusakea Enda iz 1966. godine.
I dok su europski kolonizatori i osvajači do polovice 17. stoljeća haračili gotovo po cijelom tada otkrivenom svijetu te mačem i ognjem širili kršćanstvo, prilično izolirani Japan nije se dao samo tako. Šogunat je ondje tada bio na vrhuncu, službena religija bio je budizam, a tamošnji vlastodršci baš i nisu bili oduševljeni idejom da im dolaze nekakvi tipovi i šire neku novu religiju. Nisu očito Japanci bili tako glupi i dobro su oni znali tko dolazi poslije popova koji trabunjaju o miru, ljubavi i spasenju, a katolička crkva u Europi tada je zapravo funkcionirala kao produžena ruka pohlepnih vladara.
Možda je malo preokrutno reći da su popovi koji su dolazili u Japan u to doba dobili što su tražili, no oduvijek mi je išla na živce ta gotovo nasilnička, kršćanska politika širenja i maltretiranja ljudi po svim stranama svijeta. Ta potpuno neshvatljiva potreba da ljudima nameću svoju religiju i svoja vjerovanja, a i u još jednom iznimnom filmu Martina Scorsesea, vidjet ćemo što su tim ljudima donijeli ovi svećenici. Samo smrt, patnju, tugu i katastrofu, a dva mlada portugalska svećenika u Japan će se zaputiti kada se do njih probiju vijesti da se njihov mentor i slavni pokršatavatelj pogana odrekao kršćanstva.
Vijest da je Cristovao Ferreira (Liam Neeson) i sam postao poganin nakon mučenja i tortura kojima je svjedočio i odbacio Krista, potpuno će šokirati mlade jezuite Rodriguesa (Andrew Garfield) i Garupea (Adam Driver). Iako svjesni opasnosti situacije, odlučit će oni ikognito otići u Japan i pokušati otkriti što se dogodilo s njihovim mentorom. Ujedno će pokušati nastaviti širiti kršćanstvo i služiti rijetkim preživjelim pokrštenim Japancima pošto su trenutačno s tog izoliranog otoka svi europski svećenici ili protjerani ili su pobijeni. Konceptualno me pomalo "Silence" podsjetio na legendarni roman "Srce tame" Josepha Conrada, najpoznatiji po tome što je poslužio kao informacija Scorseseovom frendu Francisu Fordu Coppoli za "Apokalipsu danas".
Tako i ovdje imamo karizmatičnog i odmetnutog važnog tipa, samo ne u vojsci, već u crkvi za kojim su u potragu krenuli neki mladi ljudi kako bi saznali što se s njim dogodilo i pokušali ga spasiti. No, umjesto spasenja, i Rodrigues i Garupe u Japanu će pronaći samo katastrofu i užase te će iz prve ruke upoznati kako izgleda ta poznata japanska okrutnost i bespoštednost. Iako me oduvijek živcirala ta potreba da se ide po svijetu i nameće ljudima određena religija, snimio je Scorsese još jednu emotivnu, duboku, kompleksnu pa i šokantnu dramu.
Mučenja koja su prakticirali tada Japanci na svećenicima i svojim stanovnicima koji su prigrlili kršćanstvo bile su najblaže rečeno zastrašujuće i užasavajuće. Gotovo identične onima koje su gotovo u isto vrijeme na drugom kraju svijeta Torquemada i ekipa primijenjivali prema onima koji nisu bili katolici ili ih se smatralo da su zastranili. No, podjednako koliko je "Silence" epska, grandiozna, prava scorseseovska drama, toliko je to i introspektivni, unutarnji film u kojem pratimo borbu mladog svećenika. Što bi Isus učinio da se nađe u njegovoj situaciji? Bi li stoički i tvrdoglavo i dalje ostajao pri svojoj vjeri pa makar to koštalo desetke, možda i stotine ljudi smrti u nezamislivim mukama? Ili bi se načelno odrekao vjere kako bi spasio svoj život i živote drugih?
Potpuno je suluda bila ta opsjednutost, zaluđenost tadašnjih katolika gotovo pa željom za mučeništvom, stravičnom smrti i patnjom kojom kao da su željeli dokazati svoju vjeru. Koncept vjere, pokajanja, iskupljenja i spasenja nešto je što se provlači kroz mnoge Scorseseove filmove pa i one koji nemaju izravno nikakve poveznice s kršćanstvom. Sjetimo se samo lika Travisa Bicklea u "Taksistu" ili sadističkog Maxa Coadyja u "Rtu straha" (obojica u izvanrednim izvedbama Roberta De Nira). Na kraju je "Tišina" fino krahirala na kino blagajnama uprihodivši ni polovicu budžeta od 50 milijuna dolara, a jedinu nominaciju za Oscara zaslužio je direktor fotografije Rodrigo Prieto.
Primjedbe
Objavi komentar