Ovaj je jezivi filipinski folk horror premijeru imao u Ponoćnoj sekciji festivala u Sundanceu, a mladi filipinski filmaš Kenneth Dagatan radnju "In My Mother's Skin" je smjestio u jednu od onih tipičnih kolonijalnih vila na osami. I to na samom kraju II svjetskog rata. Iako se radnja cijelog filma odvija praktički na jednoj lokaciji, nije to uopće bilo loše, a u središtu pažnje je jedna obitelj u ozbiljnim poteškoćama. Nakon što je optužen da je sakrio blago ukradeno Japancima, otac obitelji je nestao, a iza sebe je ostavio kćer Talu, sina Bayanija i teško bolesnu suprugu Ligayu.
U daljini povremeno čujemo pucnjavu što sugerira da je ratna opasnost itekako blizu, a Ligaya je sve bolesnija. Djeca vole tumarati po okolnim šumama, a prilikom jednog lutanja susrest će ondje vilu koja izgleda pomalo kao Florence Pugh u "Midsommar", sva okićena cvijećem i ukrasima. Ponudit će ta vila Tali da će izliječiti njenu majke i da će bol nestati, no kao što to obično biva, pokazat će se da je to jedna od onih pogodbi u koje se bolje ne upuštati. Ispostavit će se da je ta vila zla i umjesto da majci bude bolje, njeno stanje dodatno će se pogoršavati i gotovo će se ona pretvoriti u zombija. Pretvorit će se ona u krvožedno stvorenje koje će krenuti u pohod, a na putu će joj se naći i njena djeca.
Bio je "In My Mother's Skin" još jedan u nizu filmova s jugoistoka Azije koji solidno kombiniraju elemente tamošnje mitologije i demonologije sa zapadnim horor utjecajem. Iako je tempo filma podosta spor, efekti su tu prilično dobri i uvjerljivi, ugođaj je od početka do kraja dosta nelagodan, a okruženje je odlično. Osjeća se da je kraj rata blizu, svi su već na izmaku snaga i gotovo pa poluludi od užasa koje su vidjeli i preživjeli, a sve te stvarne užase, sada će upotpuniti nova dimenzija užasa.
Primjedbe
Objavi komentar