Nakon kratkog izleta u biografsku dramu (Mank), David Fincher se vratio onome što najbolje radi i žanru s kojim se proslavio - trileru. I isporučio je on triler kakav smo i očekivali od njega, precizni, čak pomalo crnohumorni akcijski triler o proračunatom i programiranom profesionalnom serijskom ubojici (Michael Fassbender) kojeg bi jedna pogreška mogla skupo koštati. Gledajući "Ubojicu" činilo mi se da je to "Le Samourai" za 21. stoljeće. Film o gotovo pa asketskom, proračunatom profesionalnom ubojici koji pazi na svaki detalj, a samokontrolu i fokus izvježbao je do savršenstva i ne dopušta da ga išta omete u njegovom poslu.
Tako Fassbenderovog neimenovanog profesionalnog ubojicu (ima on puno aliasa) upoznajemo dok čeka kako bi obavio zadatak u Parizu. On je ujedno i narator ili bolje rečeno cijelo vrijeme slušamo tu njegov tijek misli i kako se fokusira isključivo na zadatak i pazi na svaki i najmanji detalj. Zaboravi empatiju, ovo je tvoj posao, stalno on ponavlja iste fraze dok čeka da se u zgradi nasuprot njegovog skrovišta pojavi meta. Pa ipak, i takvom istreniranom i ciničnom profiću može se potkrasti pogreška, a njega bi jedna takva i promašaj mete mogli skupo koštati. Nakon promašaja on će se vratiti u svoje skrovište u Dominikanskoj Republici i shvatiti da se svijet oko njega steže. Da su ga se njegovi nalogodavci odlučili riješiti, a do kraja će se "The Killer" pretvoriti u punokrvni revenge triler.
Za Finchera kruže priče da je jedan od najvećih perfekcionista u Hollywoodu još od Stanleya Kubricka pa je i po tome "Ubojica" možda i njegov najosobniji film. Jer i ubojica ovdje je potpuni perfekcionist, rob rutine s okom i za najsitniji detalj koji pokušava anticipirati svaku situaciju i isključiti mogućnost iznenađenja i možebitne pogreške. Zanimljivo je kako se taj cinični ubojica, čovjek itekako svjestan prirode svog posla, opušta slušajući isključivo The Smithse, a svjesni smo i mi od prvog trenutka kad ga vidimo, dok računa unos kalorija u čeki, spava na štopericu i sve ima isplanirano do detalja, da je on nemoralni i beskrupulozni monstrum. Jedan od onih ljudi kakvi i u stvarnosti vjerojatno postoje među nama i zaduženi su za odrađivanje takvih delikatnih i prljavih zadataka iako bismo vjerojatno svi više voljeli da ih nema.
Pa opet, kada on krene u osvetnički pohod, nekako navijamo za njega jer očito je da su ljudi protiv kojih je krenuo još daleko gori od njega. Dok je on taj koji gotovo pa mehanički odrađuje zadatke, ti ljudi su oni koji odlučuju koga će se odstrijeliti i nemaju milosti. Milosti nema ni on, vidjet ćemo, a ispod površine "The Killer" je dubinski uznemirujući film. Vidimo ubojicu kako savršeno pliva današnjim modernim svijetom, kako preko Amazona naručuje gadgete koji su mu potrebni za egzekuciju i kako se on jednostavno utapa u masi. Mračan je to neo-noirovski triler, a za razliku od ranije spomenutog Melvilleovog "Samuraja", nije to film o hitmanu koji traži iskupljenje i koji odjednom shvaća da će ga njegova egzistencija koštati svega. Upravo suprotno, njegovo postojanje i njegova posvećenost poslu, gotovo pa robotska preciznost, ono su što pogone ovog ubojicu i zahvaljujući tome on očito i može funkcionirati.
I appreciate the clarity and conciseness of your writing style. It's refreshing.
OdgovoriIzbriši