Nastavlja emotivna drama koja je scenaristu i režiseru Genkiju Kawamuri donijela nagradu za najboljeg režisera na festivalu u San Sebastianu putem koji su ranije zacrtali njegovi japanski kolege Ryusuke Hamaguchi s "Drive my Car" ili Koji Fukada s "Love Life". Senzibilna je to drama koja temom čak više podsjeća na puno bolji "Father" Floriana Zellera jer i ovdje imamo glavnu protagonisticu koja je u poodmakloj fazi Alzheimera. Yuriko Kasai (Mieko Harada) je učiteljica klavira u ranim šezdesetima koju je demencija očito već potpuno izjela i više ona uopće ne razaznaje stvarnost od prošlosti i sjećanja.
Tako je već u uvodnim scenama njen odrasli sin Izumi (Masaki Suda) pronalazi na ulici izgubljenu i zbunjenu, a potom kroz flešbekove saznajemo i njihovu obiteljsku priču. Kada je Izumi bio malen, mama ga je neko vrijeme ostavila jer se zaljubila u oženjenog tipa koji je ubrzo potom ostavio i nju, a osjećaj da je napušten, progoni ovog mladog muškarca. Tim više jer će i sam ubrzo postati otac i pokušava od majke dobiti odgovore na neka pitanja, no to je praktički nemoguće jer ona se potpuno gubi. Baš poput Zellera, tako i Kawamura ima neka zanimljiva rješenja kojima gledatelja pokušava staviti u perspektivu žene koja se potpuno pogubilo, no nije to ni izbliza tako efektno i uvjerljivo.
Kao i dosta tih novih "teških" drama koje se posljednjih godina snimaju u Japanu, tako i "Hyakka", kako se ovaj film naziva u originalu, ima problema s ritmom i jako sporim tempom. Na trenutke i zbunjujuće djeluje činjenica da neko vrijeme priču pratimo iz Izumijeve, a potom iz Yurikine perspektive da bi se u jednom trenutku posve izgubili u tim flešbekovima koji još imaju svoje flešbekove. Cijelu tu priču zapravo sjajnom izvedbom drži veteranka Mieko Harada koje se sjećamo još iz "Rana", posljednjeg remek-djela Akire Kurosawe, gdje je igrala mladu damu Kaede dok je sada žena čiji je život rasuo u komadiće.
Primjedbe
Objavi komentar