Krajem 2017. godine u magazinu New Yorker objavljena je kratka priča "Cat Person" mlade američke književnice Kristen Roupenian koja je instatno postala viralna (kako se to danas moderno kaže) i posebno popularna među mladom populacijom. Roupenian je iznenadnu slavu dobro iskoristila jer je godinu ranije po njenom scenariju snimljena horor satira "Bodies, Bodies, Bodies", a sada je na red stigla adaptacija kratke priče o hororima modernog dejtanja. I snimila je Susanna Fogel nelagodni i mračni psihološki triler koji je ispričan iz perspektive 20-godišnje studentice Margot (Emilia Jones iz CODA).
Iako Margot dolazi iz dobro stojeće obitelji, povremeno ona radi u lokalnom kinu gdje prodaje kokice, a redoviti gost ondje je očigledno puno stariji tip po imenu Robert (Nicholas Braun odnosno rođak Greg iz serije Succession). Iako je ona mlada, zgodna, djeluje samouvjereno, a on se već na prvu čini kao čudak, kao da će je nešto kod tog visokog bradatog tipa fascinirati. Razmijenit će oni brojeve i početi se dopisivati. I činit će se Margot da je Robert duhovit, pametan i šarmantan, a takav dojam će dobiti isključivo kroz poruke. Bez obzira što će se prvi susret s Robertom proći najblaže rečeno čudno i bez obzira što će je njena najbolja prijateljica i cimerica upozoravati da je to što radi blesavo, Margot će se upustiti u vezu s njim.
Vogel je odlučila priču ispripovijedati isključivo iz perspektive Margot, a unatoč molbama cimerice da Roberta ostavi na razini nekoga s kim komunicira digitalno, pristat će se ona naći s njim uživo. I već u prvim trenucima kada se po drugi put nakon upozoravajućeg i nelagodnog prvog, kratkog susreta, nađu u živo, Margot kao da će početi shvaćati da je pogriješila. Shvatit će da Robert nije ni izbliza tip kakav joj se činio preko poruka i da je o njemu zapravo stvorila romantiziranu verziju koja nema veze sa stvarnošću. No, kako se sada izvući iz takve situacije i što učiniti kada shvati da ne želi imati veze s njim, a prethodno mu je davala drukčije signale, slala romantične poruke na temelju kojih je on dobio predodžbu da se ta mlada cura zaista zaljubila u njega. Što učiniti te večeri, a što učiniti poslije, pitanja su koja prolaze kroz glavu Margot, a čini joj se što god da učini, neće ispasti dobro.
Naravno da nisam čitao priču gđe Roupenian, a koliko sam vidio prema američkim kritikama, činjenica da po duhu, žanru i stilu "Cat Person" ne prati književni predložak je glavna zamjerka američkih kritika koje sam čitao. Pošto takvih problema nemam, tako sam dobio dojam da je Fogel snimila itekako zanimljivu, intrigantnu i vječno aktualnu kombinaciju psihološke drame koja će se nakon nekog vremena pretvoriti u mračni triler. Gotovo od početka djeluje ovak film tako nelagodno da ti je gotovo neugodno gledati kako se razvija odnos između Margot i Roberta.
I dok je ona u početku zaslijepljena tipom o kojem ne zna zapravo ništa, gledatelju je od početku jasna da je Robert smotani čudak. Prosječni tip u kojem je Braun ponovno, barem na početku, gotovo identičan lik ljigavom rođaku Gregu kojeg je odglumio tako briljantno, ovaj puta je ipak dosta slabiji od Jones koja, za razliku od njega, dobiva šansu razviti svoj lik. Vizualno i stilski snimljeno je to također zanimljivo pa stalno slušamo Margotina razmišljanja pa i gledamo zamišljanja onoga što bi joj se moglo dogoditi i nekih alternativnih opcija. Svima onima koji poput mene nisu čitali New Yorker, mogao bi ovaj film otvoriti neka zanimljiva pitanja, možda ih podsjetiti i na neke stvarne situacije u vlastitim životima. Osim onih detalja u samoj završnici, nadam se.
Primjedbe
Objavi komentar