Maria Garica je sredovječna vlasnica tvornice tekile Dos Estaciones (Dvije sezone), nekoć uspješne i slavne destilerije u pokrajini Jalisco u središnjem Meksiku. I dok su većinu proizvodnje najpoznatijeg meksičkog pića preuzele očito strane korporacije, Marijina tvornica i dalje pokušava opstati na stari način, tradicionalnom recepturom i nekadašnjim načinom proizvodnje. Njena obitelj nekoć je bila najbogatija u gradiću u kojem živi, gotovo svi stanovnici nekoć su radili ili u destileriji ili su uzgajali agavu iz koje se proizvodi tekila, no tvornica je danas u ozbiljnim financijskim problemima i pitanje je dana kada će završiti u bankrotu.
Vlada i nestašica agave zbog konstantnih suša, a kada dođe do neočekivano obilne kiše i poplava, Maria će biti pogurana preko ruba i shvatit će da mora prijeći određenu granicu kako bi spasila ne samo tvornicu, već i ponos obitelji. I možda na prvu zvuči ova tema zanimljivo, no scenarist i redatelj Juan Pablo Gonzalez kao da se potrudio od "Dos estaciones" napraviti nevjerojatno monoton i sporovozan film koji je jako teško gledati. Odlučio se on za naturalistički stil i sve tu zaista djeluje autentično, stvarno, gotovo opservacijski. Okruženje je perfektno, a fotografija izvanredna.
No, ritam ovog filma je ubitačno spor tako da sam uz velike napore uspio do kraja pogledati dramu premijerno prikazanu u Sundanceu gdje je Teresa Sanchez za ulogu Marie dobila posebnu nagradu žirija za glumu. Prikazan je "Dos estaciones" potom i na brojnim svjetskim festivalima, među njima i u San Sebastianu, bio među nominiranima za nezavisni film godine, no jednostavno je za moj ukus bilo to previše monotono, sporo i razvučeno. Nešto što bi bolje funkcioniralo kao kratki film, Gonzalez je odlučio razvući na dobrih sat i pol i uz veliki napor uspio sam odgledati ovu sporovoznu dokumentarističku dramu.
Primjedbe
Objavi komentar