Iznenađujuće dobra kombinacija filma katastrofe i distopije stiže nam iz Južne Koreje. Na prvu mi se činilo da će "Concrete Utopia" biti jedan od onih tipičnih korejskih blockbustera koji se u zadnje vrijeme štancaju na veliko, no ne pretjerano poznati filmaš Um Tae-hwa pripremio je tu pregršt iznenađenja. I ne gubi on vrijeme. U uvodu filma dok ide još najavna špica pratimo kako je izgledao stambeni boom u Južnoj Koreji proteklih desetljeća. Kako su ljudi sve što imaju ulagali u zgrade, kako su se izgrađivali ogromni stambeni blokovi i neboderi po gradovima, a za dobar dio stanovnika ti često prosječni i ispodprosječni stanovi bili su pravi luksuz.
No, praktički preko noći sve će to nestati jer će megapotres doslovno sravniti sa zemljom cijeli Seoul. Tko zna, možda je slično prošao i ostatak svijeta, no Um pažnju posvećuje samo Seoulu kojeg će zemlja gotovo progutati, a praktički svi ti neboderi će se pretvoriti u razvaline betona i armature. Svi osim jednog nebodera koji će nekim čudom ostati na mjestu, a da situacija bude strašnija, taj razorni potres dogodio se u vrijeme najgore zime. Kako je na mjestu ostao tek jedan neboder, on će se pretvoriti u pravo bojno polje između njegovih stanovnika i ostalih rijetkih preživjelih koji bi se ondje željeli skloniti. No, stanari nebodera koje će ujediniti novi predsjednik kućnog savjeta Yeong-tak (Lee Byung-hun), osmislit će nova striktna pravila i svima onima koji ne žive u tom neboderu, bit će strogo zabranjen pristup.
Kroz flešbekove ćemo, doduše, saznati da ni Yeong-tak zapravo uopće nije stanar istog tog nebodera, već se on u trenutku potresa sasvim slučajno zatekao u stanu tipa koji mu je uništio život. Sav novac on je uložio u kupnju stana da bi na kraju bio prevaren i ostao je bez novca, a nakon potresa on će impersonirati tog stanara. Kako stanari u sličnim zdanjima gotovo pa i ne poznaju jedni druge, tako nitko neće posumnjati u njegovu priču, a druga dva važna lika su mladi par Min-sung (Park Seo-joon) i Myung-hwa (Park Bo-young). I u početku će se činiti da su preživjeli stanari nebodera u svom tom kaosu i katastrofi uspjeli stvoriti neku vrstu utopije koja funkcionira. Svi će oni biti jednaki, prema zaslugama, radu i aktivnostima će se svima dijeliti porcije hrane i vode, no ta gotovo utopijska predstavnička demokracija koja će kratko vrijeme vladati, ubrzo će se pretvoriti u distopijsku totalitarnu diktaturu tipa koji je potpuno poludio.
Činilo mi se da je "Concrete Utopia" i svojevrsna alegorija za vrijeme nacizma, a sve to od početka djeluje potpuno apsurdistički. Stvorio je Um tu pravu karikaturu susjedskih odnosa i života u sličnim neboderima, a cijeli film je snimljen u pomalo crnohumornom, gotovo pa tragikomičnom duhu. Kako će vrijeme prolaziti, tako će se ta nova civilizacija koja preživljava u tom neboderu početi urušavati, a ne nudi "Betonska utopija" nimalo ugodan pogled na budućnost u slučaju neke slične katastrofe. Iako sama priča tu nije blockbusterski šuplja i površna, vizualno je to Um perfektno izveo.
Nije to bio nimalo jeftin film i ruševine u koje se pretvorila južnokorejska prijestolnica djeluju zastrašujuće realistično i uvjerljivo. Kao u svakom pravom postapokaliptičkom filmu, svaki izlazak iz sigurne zone odnosno iz nebodera predstavlja veliku opasnost, no nedostatak hrane, vode i ostalih potrepština, nagnat će stanare na povremene izlaske. Dok oni traže hranu, iz ruševina vrebaju drugi rijetki preživjeli koji bi se vrlo rado našli na njihovom mjestu i imali čvrst krov nad glavom, akon ništa drugo. Doći će tu nakon nekog vremena gotovo do rata između stanara nebodera i svih ostalih, a sve luđi predsjednik kućnog savjeta koji će se pretvoriti u pravog diktatora, vodit će stanare prema potpunoj katastrofi. Bio je "Concrete Utopia" na kraju iznenađujuće zanimljiv film, istovremeno sjajna društvena studija te vizualno i tehnički impresivan film katastrofe.
Primjedbe
Objavi komentar