Psihološka drama velikana američkog filma Sydneya Pollacka jedan je od najboljih filmova koji prikazuju Ameriku za vrijeme Velike depresije na početku tridesetih godina prošlog stoljeća. Sjajan je "I konje ubijaju, zar ne?" i primjer ranog novog Hollywooda, ali i primjer Pollackove veličine i kako se ovaj maestralni režiser ne samo prilagođavao duhu vremena, već i postavljao trendove. Potresna je to drama o bijedi i siromaštvu u surovim vremenima, a sva ekstremnost tog razdoblja prikazana je na primjeru plesnog maratona koji djeluje kao kombinacija gladijatorskih igara i bizarnog reality showa prije nego što je takav koncept uopće i izumljen.
Robert Syverton (Michael Sarrazin koji je originalno trebao glumiti Joea Bucka u Ponoćnom kauboju prije nego što je ulogu dobio Jon Voight) je mladi beskućnik, lutalica bez prebijene pare u džepu tipičan za to doba koji se prisjeća detalja iz djetinjstva kada je vidio konja kojeg su morali ubiti nakon što je slomio nogu. Godinama kasnije on će dolutati do dvorane na pacifičkoj obali negdje u Kaliforniji gdje upravo treba početi plesni maraton. Nagrada za pobjednički par iznosi 1500 dolara u srebru, a tu je i šansa da ih primijeti neka holivudska zvijezda ili skaut za talente koji će sigurno biti u publici. Robert će u plesni maraton upasti u zadnji čas i to nakon što ga regrutira promotor natjecanja Rocky (Gig Young je osvojio Oscara za sporednu mušku ulogu, a bila je to i jedina potvrđena nominacija od ukupno devet za ovaj film) te će on uskočiti kao zamjena za partnera ogorčene, cinične i bijesne Glorie (Jane Fonda) čiji je partner diskvalificiran jer boluje od brohnitisa.
I počet će tako to nemilosrdno i groteskno natjecanje u kojem ti očajni ljudi praktički neprestano moraju plesati uz kratke povremene pauze da bi se odmorili, istuširali ili presvukli. Oni čak i jedu na plesnom podiju, a dani na plesnom podiju pretvarat će se u tjedne, potom i u mjesece. Brojni parovi će uslijed psihofizičke iscrpljenosti otpadati, a vrlo brzo ćemo shvatiti da je taj plesni maraton najužasnije eksploatiranje bijednih i siromašnih ljudi koji u obećanoj nagradi vide jedini izlaz iz svojih problema. Svi ti natjecatelji već nakon nekoliko dana postat će fizički iscrpljeni, a kako bi dodatno zakomplicirali i otežali situaciju te se riješili nekih plesača, organizatori će uvesti i neke još ekstremnije discipline.
Uz fizičko, slijedit će i psihičko propadanje i zastranjivanje svih tih iscrpljenih ljudi, a sve to djeluje tako groteskno, užasavajuće i iznimno potresno. Istovremeno, "They Shoot Horses, Don't They?" sjajno prikazuje i drugu stranu medalje odnosno koliko ljudi zapravo uživaju u tuđoj mizeriji i patnji valjda kako bi se sami osjećali bolje kada vide da postoje i oni kojima je gore od njih. Sjajan je ovaj film jer preko jednog praktički posve zaboravljenog detalja i grotesknog povijesnog događaja kao što je taj ekstremni plesni maraton, prikazuje svu tragediju vremena kao što je Velika depresija.
U vrijeme kada se ovaj film pojavio, američka javnost uglavnom je zaboravila da se nešto slično u stvarnosti događalo i da je nešto takvo zaista postojalo. Film je to koji na perfektan način opisuje i ljudsku prirodu i američko društvo ne samo tog doba i film koji djeluje dubinski uznemirujuće. Zanimljivo je kako se još početkom pedesetih za adaptaciju istoimene knjige Horace McCoya zainteresirao Charlie Chaplin koji je ulogu Glorie namijenio za Marilyn Monroe. No, baš tada je legendarni komičar postao žrtva McCarthyjevog lova na komunističke vještice i zabranjen mu je povratak u Ameriku. Tek igrom slučaja je za režisera angažiran Pollack pošto je pristao na manju plaću od druge dvojice kandidata, Williama Friedkina i Jacka Smighta, a Fondu je na prihvaćanje uloge koja joj je donijela još jednu nominaciju za Oscara nagovorio tadašnji muž, francuski režiser Roger Vadim.
Primjedbe
Objavi komentar