Italija je tijekom pedesetih i šezdesetih pa još i početkom sedamdesetih bila perjanica svjetskog filma. Snimali su ondje majstori kakvih u to vrijeme nije bilo ni u Hollywoodu. Fellini, De Sica, Antonioni, Leone, Visconti, Rosselini, Passolini, Bertolucci... Odlaskom u penziju i umiranjem tih velikana nastala je ogromna praznina i vjerojatno Talijani više nikad neće imati takvu generaciju, a dakako da se odlazak takvih genijalaca (osim Bertoluccija, no i on poslije osamdesetih više nije snimio ništa bitno) morao osjetiti. Bez obzira što je i danas Italija filmska velesila, relevantni i ključni filmovi koji su ondje snimljeni poslije te ekipe mogu se nabrojati na prste (ako izuzmemo Argenta, Fulcija i Bavu koji su snimali kultne giallo horore).
Jedan od tih velikih i važnih filmova svakako je "Kino Paradiso", briljantna coming-og-age humorna drama Giuseppea Tornatorea čija se radnja (uglavnom) odvija na Siciliji tijekom četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Osvojio je ovaj film Oscara za najbolji strani film, a dirljiva je to i topla priča, prepuna šarma, vica, humora i duha koja se ističe gotovo pa fellinijevskom nostalgijom. I s kasnijim filmovima kao što je "Malena", Tornatore je pokazao da mu je Fellini neskriveni uzor, a do danas se "Nuovo Cinema Paradiso" ističe kao ponajbolji talijanski film od vremena kada su ranije navedeni velikani hodali zemljom.
Film je to koji je u Italiji odmah nakon premijere proglašen kao film koji će oživjeti talijansku kinematografiju i vratiti je na svjetsku kartu, a danas ga se opisuje kao možda i najbolji primjer nostalgičnog postmodernizma. Briljantno se tu nadopunjuju sentimentalnost i komedija, a dodiruje se Tornatore tu tema kao što su mladost, odrastanje i prisjećanje tih vremena u kasnijoj životnoj dobi. Tako je i Tornatore priču postavio retrospektivno pa se uspješni filmski režiser Salvatore prisjeća djetinjstva i mladosti u gradiću Giancaldu u Siciliji tridesetak godina ranije. I kao što je često slučaj, ta reminiscencija na mladost iz već poznije dobi često zna biti uljepšana, idealizirana, iako nam je od početka jasno da njegovo odrastanje u poslijeratnoj Italiji nije bilo nimalo jednostavno.
Salvatorea ili Tota upoznajemo kao dječaka koji odrasta s majkom i mlađom sestrom dok još ne znaju kakva je sudbina njegovog oca. Zapravo, vjerojatno se zna, no nitko na glas ne želi reći da je poginuo u ratu ili u zarobljeništvu, već svi još očekuju da bi se nekim čudom mogao vratiti. Toto je znatiželjan dečko kojeg posebno fascinira film, a zbližit će se on s projekcionistom u starom kinu smještenom na središnjem gradskom trgu. Vrijeme će prolaziti, a Toto će odrastati te će postati asistent starom Alfredu (maestralni Francuz Philippe Noiret). Pa iako je Toto glavni junak filma, stari Alfredo je taj koji će mu biti ne samo očinska figura, već i uzor i učitelj. Taj divan i inspiratvan čovjek bit će taj koji će mu stalno pokušati utuviti u glavu da mora sliijediti svoje snove i da će uspjeti.
"Nuevo Cinema Paradiso" je jedan od onih filmova uz koje ti bude baš toplo oko srca. Film koji je pravo slavlje filmske umjetnosti i koji na najbolji način prikazuje zašto su filmovi tako važni za ljude. Vidimo te priproste i uglavnom nepismene Sicilijance svih generacija kako se svi okupljaju u tim starim kinima i zajedno uživaju u filmovima svakog vikenda. Za njih je to svetkovina, možda i jedini prozor u svijet, trenutak bijega od svakodnevnih problema, ali i nešto što im ostavlja mogućnost sanjati i nadati se boljem i sretnijem životu. Baš kao što je Fellini istovremeno tako duhovito, ali i precizno prikazao svoje sumještane za vrijeme odrastanja u Riminiju u "Amarcordu", isto je postigao Tornatore sa svojom rodnom Sicilijom. Čudesan film kojem se vrijedi vraćati svakih nekoliko godina.
Primjedbe
Objavi komentar