Glaubera Rochu i danas se smatra jednim od najvažnijim i najutjecajnijih brazilskih filmaša svih vremena. Utemeljitelj je on pokreta koji se nazivao Cinema Novo i tri avangardna filma koja je snimio šezdesetih, u Brazilu se smatraju vrhuncem kinematografije. Središnji od ta tri filma je "Terra em transe", distopijska drama koja je neskrivena alegorija na povijest Brazila u prvoj polovici šezdesetih godina 20. stoljeća. Radnja je smještena u fikcionalnu južnoameričku državu Eldorado, a priču u formi flešbekova iznosi pjesnik koji se našao usred političke katastrofe. Doduše, on sam je i dijelom doveo do toga jer je umjesto konzervativnog kandidata za guvernera odlučio podržati liberalnog.
Kada je liberalni kandidat i dobio izbore, odmah je prekršio predizborna obećanja, a razočarani pjesnik shvatio je kako je dobrim dijelom zahvaljujući njemu na poziciju stigao iznimno opasan čovjek. Zbog toga će se i pokušati ostaviti politike i vratiti pisanju, no to baš i neće ići onako kako je zamislio. I baš kao što originalni naziv filma "Terra em Transe" sugerira, tako i cijeli ovaj film djeluje pomalo delirijski, kao u nekom transu, bunilu. Baš kao što je bio i slučaj sa svim tim filmskim novovalnim pokretima diljem svijeta, tako je i brazilski Cinema Novo na početku šezdesetih nastao i kao bunt protiv tradicionalnog brazilskog filma kojim su prevladavali mjuzikli, bezazlene komedije i epske drame snimljene u Hollywoodskom stilu.
Stilski i vizualno najveći uzori i Rochi, ali i većini brazilskih modernista bili su talijanski neorealizam i francuski novi val, a zanimljivo je kako je "Terra em Transe" umalo zabranjen u Brazilu. Nakon što je dovršen i nakon što je objavljeno da će biti prikazan u glavnom programu festivala u Cannesu, vojna hunta koja je tada bila na vlasti u Brazilu, odlučila je zabraniti njegovo prikazivanje. No, nakon prave pobune brazilskih i francuskih filmaša, ipak je nekako prikazan te je u Cannesu dobio nagradu filmske kritike. Inače, još kao tinejdžer krajem pedesetih Rocha je postao opčinjen socijalističkim idejama i radikalno lijevim idejama, a zanimljivo je kako je sve svoje najpoznatije i najbolje filmove (Crni bog, bijeli đavao; Zemlja u transu; Antonio koji donosi smrt) snimio upravo u vrijeme vladavine vojne hunte.
Sve te filmove je snimio i prije nego što je napunio 30 godina, a 1971. godine odlučio je otići u samonametnuti egzil te je živio i stvarao u Španjolskoj, Čileu i Francuskoj da bi se na kraju nastanio u Portugalu. No, odlaskom iz Brazila kao da je nestala i Rochina inspiracija. Nije on kasnije uspio ponoviti nešto slično onome što je napravio šezdesetih iako je i dalje neumorno snimao avangardne kratke i duge igrane i dokumentarne filmove. U svoj Brazil vratio se tek nekoliko dana prije smrti u kolovozu 1981. godine i to nakon što je ranije zaradio infekciju pluća od koje se nije uspio oporaviti i umro je sa 42 godine. Iako je kreativni vrhunac ovaj filmaš imao u godinama kada većina današnjih filmaša još studira ili asistira nekim starijim kolegama, Rocha je udario pečat brazilskom filmu.
Primjedbe
Objavi komentar