Legendarni španjolski nadrealist Luis Bunuel pomaknuo je granice filmskog apsurdizma u suludoj kombinaciji komedije i fantazije. Bunuel je u vrijeme snimanja "Fantoma slobode" već napunio 74 godine, a nakon što je godinu ranije za "Diskretni šarm buržoazije" osvojio Oscara za najbolji strani film, odlučio je otpustiti sve kočnice. Film je to bez narativne strukture u kojem pratimo bizarne i potpuno besmislene vinjete i epizode. Pravi je to bizarro, izokrenuti svijet u kojem ništa nema smisla, a priča tu kreće kratkom epizodom iz napoleonskih ratova u španjolskom Toledu da bi se potom preselila u sadašnjost. Ili se tako barem čini.
Film je to struje svijesti i to potpuno uvrnute Bunuelove struje svijesti u kojem on na svoj specifičan, apsurdistički način satiriza neke standardne društvene norme. Sve je tu negdje između sna i jave i naprosto je nevjerojatno kako si je Bunuel ovdje dopustio praktički sve što želi, a ne zaustavljaju ga ni granice logike i smisla. Tako u jednoj od tih epizoda čovjek odlazi na spavanje, a po njegovoj sobi švrljaju pijevac i emu, čak mu i poštar donosi pisma. Sljedećeg dana odlazi on k liječniku, a ovaj ga upućuje psihoanalitičaru, ni ne zanimajući ga činjenica da on to nije sanjao, već se stvarno dogodilo, što potvrđuje pismo koje drži u rukama.
Tu je i urnebesna potraga za djevojčicom koja uopće nije nestala, a tip koji će iz čistog mira poubijati na desetke ljudi će poslije presude na smrt jednostavno išetati iz sudnice i postati slavan. Sve je tu potpuno apsurdno i treba neko vrijeme da bi se jednostavno shvatilo kako tu ništa nema temelja u smislu i logici, a svejedno je Bunuel snimio nevjerojatno zabavan i zanimljiv film. Potpuno neusporediv s bilo kojim drugim filmom, a na ideju za sam "Fantoma slobode" Bunuel je došao skupljajući neke stare ideje nacrta scenarija za više filmova koje nije uspio snimiti. I onda je sve te ideje odlučio natrpati u jedan film koji je napisao skupa sa stalnim scenarističkim kompanjonom iz francuske faze Jean-Claudeom Carriereom. Postoji i teorija da su neke od priča nastale i tako što su Bunuel i Carriere svakog jutra jedan drugome opisivali svoje snove, a sve ono što ćemo vidjeti u "Le fantome de la Liberte" zaista djeluje više kao nešto što se događa u snovima, ne u stvarnosti.
Primjedbe
Objavi komentar