Uvrnutu i hiperstiliziranu kombinaciju crne komedije, horora i fantazije snimio je mladi španjolski avangardni filmaš Eduardo Casanova, no ne mogu baš reći da je "La Piedad" film koji je posebno oduševio. Film nažalost pokojnog Koreanca Ki-duk Kima iz 2012. godine koji dijeli ime s ovim španjolskim filmom (Pieta) ipak je puno bolji, a dijele ova dva filma i temu bolesnog odnosa između majke i sina. Film je to koji je zapravo jako teško opisati, opičena postmodernistička alegorija snimljena s puno stila kojom prevladava ružičasta boja. Djeluje to stilski i vizualno kao neki uvrnuti mjuzikl jer u uvodnoj sceni vidimo nekakve žene dok izvode nekakvi bizarni korejski vodviljski ples.
Kasnije ćemo donekle shvatiti kakve to poveznice ima s Korejom, a jedna od tih plesačica je i Libertad koja je opsjednuta svojim već odraslim sinom Mateom. Iako je Mateo odrastao, Libertad se prema njemu odnosi kao da je još uvijek dijete. Vodi ga sa sobom na probe, kupa ga, reže mu nokte i određuje što će jesti. Opsjednuta je ona i Sjevernom Korejom pa oni gledaju vijesti iz te zemlje, a situacija će se potpuno oteti kontroli kada Mateu dijagnosticiraju rak mozga. Nakon toga sve postaje još luđe i teško prepričljivo. Paralelno ćemo tu pratiti i par koji je pokušao pobjeći iz Sjeverne Koreje zbog čega su im vlasti poubijale djecu.
Libertad kao da će postajati sve luđa zbog bolesti sina, a on kao da će se pokušati izvući iz majčinog čvrstog stiska, no ne zna kako. Od početka do kraja djeluje to groteskno, a da se sve to što vidimo odvija u nekom međuprostoru između sna i jave Casanova sugerira pomalo sanjivom, mutnom fotografijom. Djeluje to kao i neka bizarna alegorija, parabola jer kao što obitelj iz Sjeverne Koreje neće moći pobjeći od stiska autoritarnog režima, tako ni za Matea očito nema izlaza od posesivne i autoritativne majke koja će sve više gubiti vezu s realnosti. Nabacao je Casanova tu kojekakve bizarnosti i bolesnoće. Od natruha incesta pa do groteskne scene u kojoj Libertad rađa već odraslog sina pa ga doji. Bio je "La Piedad" jedan od onih žešće bolesnih filmova za koje ni sam ne znam što bih mislio.
Primjedbe
Objavi komentar