Legendarni njemački filmaš Wim Wenders kroz svoje filmove nas je već gotovo odveo na put oko svijeta, a sada se zaputio u Japan. I snimio vjerojatno najbolji (igrani) film u zadnjih nekoliko desetljeća, minimalističku humornu dramu o šutljivom sredovječnom čistaču javnih zahoda koji je, čini se, sretan takvim jednostavnim i mirnim životom. Na ideju za "Perfect Days" Wenders (Paris Texas, Nebo nad Berlinom, Buena Vista Social Club) je došao kada je nekoliko godina ranije posjetio Tokio. I to kako bi nadgledao projekt uređenja tamošnjih javnih WC-a koji su kreirali ljudi sa svih strana svijeta i svaki taj zahod je unikatan i poseban. I dok se prvotno mislilo da bi Wenders mogao snimiti još jedan dokumentarac, odlučio se on na igrani film koji je napisao s Japancem Takumijem Takasakijem.
Ljudi i ljudska priroda uvijek su najviše zanimali Wendersa pa se tako i ovaj puta odlučio za snimanje filma o naizgled jednostavnom čovjeku. Čovjeku čiji je posao čišćenje tih javnih zahoda, no on svoj posao ne gleda kao na kaznu ili sramotu, već je on jednostavno sretan. Ili se barem tako čini. Premijeru je "Perfect Days" imao u Cannesu gdje je sjajni japanski veteran Koji Yakusho kao 60-godišnji čistač zahoda Hirayama osvojio nagradu za najboljeg glumca. Zaslužio je ovaj film i nominaciju za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a trebat će proći dobra polovica filma da stari Hirayama uopće progovori prvu riječ.
I ne samo da je on pravi profić u svom poslu, već on gotovo pa je rob rutine i svaki dan mu izgleda gotovo identično s preciznim rasporedom kojeg se uvijek drži. Čini se da mu takav život itekako odgovara i da su samoća, tišina i mir njegov izbor i da je on u današnjem užurbanom, modernom svijetu uspio stvoriti neki mikrokozmos samo za sebe i da mu takav život iznimno paše. Na poslu je on nevjerojatno pedantan i pomalo mu na živce ide mladi kolega koji stalno nešto prigovara i žali se, dosađuje mu s nekim bezveznim razgovorima, a posao obavlja preko one stvari. Svako jutro Hirayami počinje isto. Slaganjem kreveta, pranjem zubi, štucanjem brkova i zalijevanjem biljki pa kupnjom soka na aparatu uz njegov stančić. Potom sjeda u auto i dok se vozi gradom od kenjare do kenjare, sluša on na kasetama stari rock. Patti Smith, Kinkse, Animalse, Rolling Stonese, Van Morrisona, Ottisa Reddinga, Ninu Simone i, naravno, svog favorita Loua Reeda po čijoj je pjesmi i sam film dobio naziv.
Svakog dana u isto vrijeme on odlazi na gablec, sjeda na istu klupu u parku i jede sendvič. Čita knjigu i fotografira stabla, a kada se vrati s posla, odlazi u javnu kupku, potom na večeru u isti restorančić gdje gleda baseball. Potom se vraća kući biciklom, malo čita i ide na spavanje. I tako iz dana u dan, osim na slobodne dane, kada je rutina malo drukčija i obuhvaća i odlazak u javnu praonicu rublja i na razvijanje fotografija koje potom brižno sprema u svoju arhivu. Miran je on i čini se kao da ga ništa ne može izbaciti iz njegovog zena, a njegov stan je prepun knjiga i kazeta. Cijelo vrijeme razmišljamo koji je bio povod da se Hirayama odluči za takav minimalistički, gotovo asketski život i tko je zapravo taj očigledno inteligentan čovjek. Kako je izgledao njegov život ranije, je li on oduvijek bio takav, je li možda doživio neku obiteljsku tragediju ili traumu koja ga je nagnala na to, no Wenders nam ne daje nikakve odgovore.
Tek minimalne natruhe odgovora počet će se naslućivati kada se jednog dana na njegovim vratima pojavi njegova nećakinja. Tada ćemo shvatiti da Hirayama ima obitelj i da on sigurno nije bio oduvijek takav, no ako je u prošlosti i imao drukčiji život, više mu ne pada na pamet mijenjati se. Bio je "Perfect Days" jedan od onih baš divnih, nekako umirujućih filmova s posebnom poetikom koji upečatljivom izvedbom nosi odlični Yakusho. Sve što on radi, radi sa smiješkom, ništa mu nije teško, a posebno me Wendersov film oduševio jer je unikatan, baš poseban, originalan, posve drukčiji od svega što obično gledamo u zadnje vrijeme.
Primjedbe
Objavi komentar