Prva asocijacija na afričku državu Ugandu vjerojatno je i dalje Idi Amin, okrutni diktator koji je ovom zemljom vladao od 1971. do 1979. godine. Što se poslije dogodilo, tko je od njega naslijedio vlast i kako danas uopće izgleda život u Ugandi, pitanja su na koja vjerojatno malo tko zna odgovor. Dio odgovora nam nudi dokumentarac koji je čak dogurao do nominacija za Oscara i Baftu, a u središtu pažnje je borba glazbenika iz geta Roberta Kyagulaniya ili umjetničkog imena Bobi Wine. Nakon što je postao uspješan glazbenik koji izvodi neku afričku inačicu regea i repa uz prosvjedne, aktivističke tekstove kojima poziva na otpor i borbu protiv nepravde, u njegovoj zemlji, Bobi se odlučio i politički aktivirati.
I to protiv očito novog diktatora koji Ugandom vlada već četiri puta dulje nego zloglasni Idi Amin. Još uvijek aktualni predsjednik Yoweri Museveni vlast je u Ugandi preuzeo još 1986. godine i to nakon građanskog rata koji je slijedio nakon Aminove vladavine. I činilo se u početku da je Museveni pošten i pravedan, no očito je i on vrlo brzo postao opijen moći i u međuvremenu se pretvorio u autoritarnog diktatora koji namješta izbore i na sve načine pokušava očuvati vlast. Tako i ovdje najzanimljiviji dio kreće kada već ostarjeli predsjednik odluči promijeniti Ustav zemlje kako bi se mogao još jednom kandidirati za predsjednika iako je već prošao 75. godinu. To će izazvati ogroman gnjev oporbe predvođene Bobijem, no predsjednikova većina u parlamentu prihvatit će njegov prijedlog.
Kada se Bobi koji je u međuvremenu postao zastupnik odluči kandidirati na predsjedničkim izborima i kada stari predsjednik shvati da ovaj mladi glazbenik ima veliku podršku naroda, krenut će nešto nadrealno. Predsjednik će upregnuti vojsku i policiju za zastrašivanje, brutalno premlaćivanje, otimanje pa i ubojstva članove oporbe i predsjednika, a Wine će shvaćati da je ne samo njegov život, već i životi članova njegove obitelji u opasnosti. A prava je to Afrika u kojoj nema vode i struje, prosječni ljudi žive u straćarama u nezamislivom siromaštvu i doslovno umiru od gladi dok korumpirani političari rade što hoće.
Kupuju i namještaju izbore, policiju i vojsku su pretvorili u svoje privatne zaštitarske organizacije, gušeći silom svaki pokušaj da ih se skine s vlasti. No, sjajno film koji su zajedno režirali Britanac Christopher Sharp i Uganđanin Moses Bwayo hvata duh društva kojem je zlo od nepravde, nezamislive korupcije i željno je promjena. Sjajan je ovaj film primjer kako danas izgledaju te autoritarne diktature kakvih vjerojatno ima po svuda po zemljama trećeg svijeta, ali nigdje to ne djeluje tako primitivno i suludo kao u Africi. Vidimo da ondje postoje ljudi dovoljno hrabri za upustiti se u tu neravnopravnu borbu i pokušati nešto promijeniti, no vidjet ćemo da to nije nimalo jednostavna borba. Bio je "Bobi Wine: The People's President" možda i najbolji dokumentarac o Africi u zadnje vrijeme i sjajno ovaj film prikazuje na koji način najsiromašniji i najopustošeniji kontinent i dalje funkcionira.
Primjedbe
Objavi komentar