Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine bio je jedan od prvih mi doticaja s nogometom kada sam se i inficirao ovim sportom. Igrala je tada Jugoslavija u skupini sa Zapadnom Njemačkom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kolumbijom u kojoj je bilo nemoguće ne zamijeniti dva neobična čupavca. Jedan od njih bio je njihov vjerojatno najbolji igrač svih vremena Carlos Valderrama, a drugi je bio potpuno ludi golman Rene Higuita. Tako da me silno razveselilo kada sam vidio da je snimljen biografski dokumentarac o "El locu" odnosno Higuiti, no podjednako me razočaralo kad se ispostavilo da je riječ o filmu čija je gotovo jedina svrha pojačavanja mita o legendarnom kolumbijskom vrataru.
I pratimo tu njegovu životnu priču o skromnim počecima i odrastanju u siromaštvu pa do postajanja nacionalne ikone i golmana koji je dobrim dijelom i revolucionarizirao nogomet. Jer Higuita nije bio tipični golman, već se on znao često priključiti napadu, pucao je ne samo penale, već i slobodne udarce, driblao je suparničke igrače i zahvaljujući i njemu FIFA je nakon valjda najneefikasnijeg svjetskog prvenstva uvela pravilo da golman ne smije rukama hvatati loptu kad ju je vraća njegov suigrač. No, osim što je bio nacionalna ikona i omiljena faca u Kolumbiji, Higuita je bio i prilično kontroverzan tip koji je stalno upadao u probleme, a taj je dio u ovom filmu tek zagreban.
Jedan od prijatelja bio mu je tako zloglasni narcoboss Pablo Escobar, a proveo je on i sedam mjeseci u istražnom zatvoru zbog optužbi da je sudjelovao u otmici zbog čega je i propustio SP 1994. u SAD-u gdje se njegova Kolumbija baš i nije proslavila. Na kraju, ne donosi "Higuita: The Way of the Scorpion" gotovo ništa što već i nismo znali o njemu, no svejedno bi ovaj dokumentarac mogao zadovoljiti apetite nogometnih nostalgičara i romantičara kao što sam i sam.
Primjedbe
Objavi komentar