Talijanski filmaš Luca Guadagnino (Bigger Splash, Call Me By Your Name, Suspiria, Bones and All) posljednjih se godina istaknuo kao jedan od najvećih estetičara u svjetskom filmu, a ova romantična sportska drama možda je i najbolji film koji je do sada snimio. Snimljena s tako puno stila, iznimno zanimljivo naracijski strukturirana, a scenarist filma je debitant Justin Kuritzkes, inače muž filmašice Celine Song koja se godinu ranije predstavila također dopadljivom romantičnom dramom o ljubavnom trokutu "Past Lives". Samo što je u "Challengers" taj ljubavni trokut smješten u svijet sporta ili bolje rečeno u svijet profesionalnog tenisa.
U uvodnim scenama čija se radnja zbiva 2019. godine, Art Donaldson (Mike Faist) i Patrick Zweig (Josh O'Connor) igraju finale Challenger turnira u okolici New Yorka. I dok je Art teniski šampion u krizi koji nastupom na slabijem turniru pokušava povratiti samopouzdanje uoči US Opena, Patrick očito nikad nije ostvario svoj potencijal. I tijekom cijelog filma pratimo tako taj njihov finalni meč, a u trenucima između saznajemo što se to događalo između njih u prethodnih 13 godina. I kako su nekoć od najboljih prijatelja postali neprijatelji koji doslovno ne žele pogledati jedan drugoga. Naravno da razlog za to mora biti žena, a ona je Tashi Duncan (Zendaya), nekoć talentirana juniorka koja je zbog ozljede morala prekinuti karijeru, a sada je ne samo udana za Arta, već mu je i trenerica.
I ta mlada glumica i manekenka koja se odaziva na ime Zendaya zapravo je centralna figura Guadagninovog filma. Nisam (još) gledao seriju "Euphoria" u kojoj se Zendaya proslavila, no u "Dune" mi nije ostavila poseban dojam. Ni kao glumica, a nije se činila ni kao neka spektakularna ljepotica zamotana u ona pustinjska odjela. No, u ovom filmu vidimo sve njezine draži i mora se priznati da djevojka ima nevjerojatnu karizmu, seksipili i da je prava femme fatale koja će od najboljih prijatelja stvoriti rivale i najveće suparnike i to na više razina. Dobri su i Feist, pogotovo O'Connor, no Zendaya tu zaista oduzima svaku scenu u kojoj se pojavljuje i Guadagnino je još jednom pokazao da je vrhunski estetičar koji film tako nabijen eroticizmom dobiva bez i jedne scene golotinje (ako zanemarimo scenu iz teniske svlačionice (nažalost, muške), u kojoj se vidi nekoliko pimpača).
Sjajno su izgrađeni likovi jer u mladosti je Patrick bio onaj predodređen za uspjeh dok se Art nekako šlepao za njim. I dok Patrick ima neki dječački šarm, a u mladosti talentom i šarmom maskira nedostatak radnih navika, neozbiljnost pa i lijenost, život u prijateljevoj sjeni Arta kao da je oblikovao u nesigurnu, pomalo iskompleksiranu osobu. Svjestan je on da je Patrick bolji i tenisač i čovjek od njega, kao i da je fatalna Tashi s njim završila isključivo zbog Patrickovih gluposti i čini on sve što ona traži od njega i želi joj isključivu ugoditi. No, svaka čast Artu i Patricku, ali ovdje se svrti oko Tashi, djevojke koja će potpuno zaluditi obojicu, a shvatit ćemo do kraja da će se i njihovi životi u tih 13 godina oblikovati na taj način gotovo isključivo zahvaljujući njoj.
Iako je radnja postavljena nelinearno i praktički stalno skačemo iz jednog vremenskog razdoblja u drugo, sve tu s vremenom sjeda na svoje mjesto i priča se sjajno nadopunjuje i zaokružuje. Sve je ovdje na visokoj razini, od scenarija pa do nadahnute Guadagninove režije (odlično snimljeni teniski mečevi), fotografije, montaže, svakako i muzike Trenta Reznora i Atticusa Rossa. No, ni izbliza to ne bi funkcioniralo tako dobro i uvjerljivo da ne vjerujemo u tu fatalnost glavnog ženskog lika. Od prve scene kada vidimo tu nekoć talentiranu tenisačicu, potpuno nam je jasno zašto su oba tenisača tako poludjela za njom i zašto su im se zbog ranijih odluka životi razvili tako kako su se razvili. Tu Zendayinu egzotičnu ljepotu i nevjerojatnu privlačnost Guadagnino sjajno koristi i stavlja je u samo središte ovog romantično - sportskog dvoboja.
Primjedbe
Objavi komentar