Japanac Ryusuke Hamaguchi proslavio se filmom "Drive My Car" koji je njegovoj zemlji donio za sada posljednjeg Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. "Evil Does Not Exists" ipak nije dogurao tako daleko iako je također riječ o filmu s brojnim nagradama i priznanjima, a najvrjednije je svakako nagrada žirija u Veneciji. I ponovno je riječ o kompleksnoj, enigmatičnoj drami za koju se na prvu čini da je to samo drama o klasičnom konfliktu između korporativnog kapitalizma koji gazi i grabi sve pred sobom s jedne te tradicijskog, mirnog života u skladu s prirodom koji stradava kada ga se primi ovo prvo.
Glavni junak filma je Takumi koji s malenom kćeri Hanom živi u malenom selu u netaknutoj prirodi nedaleko od Tokija. Iako je milijunski megalopolis tako blizu, šačica stanovnika tog seoca živi ondje u miru, tišini, u skladu s prirodom, djeluje to gotovo pa idilično. Takumi sječe drva u šumi dok jeleni trčkaraju uokolo, skuplja izvorsku vodu i nosi je u lokalni restorančić gdje su noodli puno bolji od gradskih baš zbog te čiste i bistre vode. No, kao što je slučaj sa svim sličnim rajevima na zemlji, oni nažalost ne mogu trajati vječno. Tako je i poduzeće iz Tokija kupilo lijep komad zemlje u blizini i planira ga pretvoriti u glamping resort odnosno u luksuzno apartmansko naselje za turiste iz grada.
Naravno da mještani nisu oduševljeni tom idejom, pogotovo što je septička jama planirana u neposrednoj blizini rijeke, a poduzeće planira što prije krenuti s gradnjom jer istječe rok za iskorištavanje postpandemijskih vladinih poticaja. Kako bi udobrovoljili lokalno stanovištvo, tokijsko poduzeće će u to mirno seoce poslati dvoje PR-ovaca kako bi razgovarali s mještanima, no shvatit ćemo da oni nemaju pojma ni o čemu i ne mogu uopće dati odgovore na pitanja mještana. Ubrzo će nam postati jasno da ni to dvoje ljudi nisu presretni svojim poslom, pogotovo kada dobiju zadatak da glavnog buntovnika Takumija pokušaju podmititi na način da ga zaposle kao domara budućeg kampa.
Od trenutka kada je tokijska kompanija kupila zemljište u toj divljini, jasno je da to mirno selo više neće biti tako mirno. I dok lokalci shvaćaju da se njihov život u balansu s prirodom bliži kraju, kako vrijeme prolazi, tako se i fokus filma s lokalaca prebacuje na dvoje PR-ovaca kojima to zapravo i nije pravi posao. Oni su zaposlenici agencije za televizijske talente koja se u međuvremenu proširila i na klasične odnose s javnosti, valjda kako bi zagrabila što više novaca iz kase za poticaje. I možda shvaćaju njih dvoje da je ono što čine nemoralno i nepravedno, ali takav je život. Njihov je posao da pokušaju ispregovarati ono što im je naređeno i za to su plaćeni, a ne zamaraju se puno kakve će to posljedice imati na živote ljudi koje zapravo ne poznaju. Film je to o klasičnoj korporativnoj podvali da je moguć suživot između njihovog stila života i mondenog luksuznog izletišta koje želi podvaliti tokijska kompanija.
Jasno je lokalcima da je nešto takvo nemoguće jer nisu to klasični neobrazovani seljaci, već je očito to naselje nastalo tako što su ga nastanili stanovnici grada kojima je u jendom trenutku postalo dosta gradske gužve i takvog stila života. Mirno selo očito više i neće biti tako mirno, a različiti pogledi i stilovi života ovdje će se komfrontirati. Film je to koji otvara mnogo toga za promišljanje, a Hamaguchi tu ostavlja puno toga otvorenim, misterioznim, neodgovorenim. Baš kao što je bio slučaj s "Drive My Car", ne mogu reći da su me njegov stil i poetika bacili u trans, no očigledno je da je riječ o filmašu s jasnom autorskom vizijom od koje ne odstupa.
Primjedbe
Objavi komentar