Michelangelo Antonioni prvi je od velikih talijanskih autora odbacio klasični neorealizam i priklonio se modernim tokovima u kinematografiji. Upravo je s "Avanturom" započeo neformalnu trilogiju o modernosti i nezadovoljstvu, a smatra ga se i jednim od prvih europskih art filmaša. Zanimljiv je podatak da je Antonioni umro istog dana kao još jedan slavni europski art-filmaš, Šveđanin Ingmar Bergman, a "Avanturu" se zbog sporog tempa, ugođajnosti i pažnje usmjerene na karaktere, ne na klasičnu naraciju, može smatrati i pretečom slow-cinema pokreta. Kada je premijerno prikazan u Cannesu, publika je žestoko izviždala Antonionijev film jer na nešto slično nisu tada navikli. Dugi kadrovi u kojima se naizgled ništa ne događa potpuno su šokirali publiku, no svejedno je "L'avventura" osvojila nagradu za najbolju režiju te godine na festivalu.
Antonioni je, inače, jedini režiser koji je osvajao glavne nagrade na sva četiri najveća europska festivala (Cannes, Venecija, Berlin, Locarno), a s "Avanturom" je pokazao da filmovi ne moraju nužno biti građeni oko čvrste naracijske linije. Sve tu kreće kada se skupina bogatih Talijana nađe na krstarenju oko Sicilije, a jedna članica te ekspedicije samo će nestati. Anna (Lea Massari) je kćer bogatog industrijalca koja se s dečkom Sandrom (Gabriele Ferzetti), najboljom prijateljicom Claudiom (Monica Vitti) te nekolicinom sličnih dokonih i bogatih snobova zaputila na ljetovanje. Čini se da veza Anne i Sandra baš i nije najsretnija, a kada se jahta zaustavi pored praznog vulkanskog otočića, Anna će se zaputiti u šetnju s koje će se nikad neće vratiti.
Što se zapravo dogodilo s Annom ostaje misterij do samog kraja filma, no nakon njenog nestanka Antonionijeva pažnja prebacuje na Sandra i Claudiu. Iako se u početku čini da njih dvoje i nemaju neki poseban odnos, s vremenom će se oni početi zbližavati. Sandro kao da će vrlo brzo zaboraviti na svoju nestalu djevojku i počet će zavoditi Claudiu, koja će nakon početnih odbijanja, pasti na njegov šarm. Od tog trenutka ta neočekivana romansa postaje središnjica filma, a na Annin nestanak gotovo pa se zaboravlja. Dok Sandro praktički više i ne razmišlja o njoj i svu je pažnju okrenuo novom objektu požude, Claudiu kao da proganja grižnja savjesti jer je završila s dojučerašnjim partnerom najbolje prijateljice. Čija je sudbina i dalje nepoznata, no svi pretpostavljaju da je poginula.
Sve je tu od početka do kraja enigmatično, misteriozno, ponajviše sami odnosi među likovima. A ti odnosi djeluju nevjerojatno površno i svi ti bogati ljudi, mladi i stari djeluju tako isprazno, razmaženo, kao da im je užasno dosadno u životima i da ne znaju što bi sa sobom. Pogotovo se to čini kad je riječ o Claudiji u impresivnoj izvedbi Antonionijeve muze Monice Vitti s kojom je od sredine pedesetih bio u vezi i koja je glumila u svim njegovim filmovima u to vrijeme. Iako se čini da joj je stalo do Anne i da je proganja pitanje što se dogodilo s njom, neće je to spriječiti da se upusti u vezu sa Sandrom. Bez obzira što zna kakav je on tip i da baš i nije previše usrećio njenu prijateljicu. Slične likove, potpuno beskrvne, bez životnog žara i strasti koji kao da su lišeni bilo kakvog smisla i emocija, Antonioni će predstaviti i u svojim sljedećim filmovima. Odmori i krstarenja, zabave, površna zanimanja za umjetnost kod njih služe samo da pokriju potpunu prazninu, a taj neki teško opisivi unutarnji strah od modernosti i onoga što donosi tada brza industrijalizacija i razvoj, kao da su ljude potpuno lišili duha.
Primjedbe
Objavi komentar