"Jean de Florette" i danas je iznimno cijenjen i obožavan film u Francuskoj, a iako je na IMDB-u opisan kao humorna drama, zapravo je to prilično nemilosrdna studija o ljudskoj pohlepi. Ugledni francuski filmaš Claude Berri snimio je "Jean de Florette" prema romanu Marcela Pagnola koji je i sam početkom pedesetih snimio film po vlastitom književnom predlošku. Radnja se tu odvija u ruralnoj Provansi dvadesetih godina 20. stoljeća, a nakon Prvog svjetskog rata kući se vraća Ugolin (Daniel Auteil). Ondje ga čeka njegov ujak Cesar kojeg svi zovi Le Papet (Yves Montand), veliki zemljoposjednik koji je odavno bacio oko na iznimno plodnu susjedovu zemlju. Ugolin se po povratku kući odlučio baviti uzgojem cvijeća, no njihova zemlja je suha, kiša ondje rijetko pada, a na susjedovom imanju nalazi se izvor vode koji bi mogao riješiti njihov problem.
No, problem je što susjed ne misli prodati svoju zemlju, ali susjed će uskoro stradati i na njegovo imanje će se doseliti njegov daljnji rođak, grbavac iz grada Jean (Gerard Depardieu) sa ženom i kćeri. On ima romantične ideje o životu na selu, vjeruje da će kroz nekoliko godina od šikare i drača napraviti plodnu zemlju i ne shvaćajući da ga susjedi sabotiraju. I prije nego što se Jean ondje doseli, starac i njegov nećak će izvor zabetonirati i odlučit će čekati da došljak odustane od svojih ideja i proda im zemlju. Najzanimljivije od svega, Jean ni ne pomišlja da su njegovi susjedi najobičniji pokvarenjaci i lopovi. Nema ni razloga jer Ugolin se predstavlja kao njegov prijatelj, čak mu povremeno i pomaže, a zapravo ga svo vrijeme cijede, sabotiraju i trude se obezvrijediti njegov trud.
Jean je čovjek koji je po prirodi pun optimizma te i ne pomišlja da mu susjedi žele zlo. I u početku se možda čini da bi Jeanov plan mogao uspjeti. Posadio je on povrće, bacio se na uzgoj zečeva u čemu ga susjedi čak i potiču pa i posuđuju mu mulu i dozvoljavaju da se koristi njegovom vodom iz bunara za piće. Ali znaju oni da je Jeanov trud bezvrijedan jer kada dođe sušno razdoblje sve će propasti jer je nemoguće išta ondje kultivirati bez navodnjavanja. I nije to klasična melodrama o tragičnoj sudbini jednog idealista jer gledatelj od početka zna što se sprema. Motivi podlih susjeda znani su nam od samog starta i čim Jean s obitelji stigne ondje, možemo pretpostaviti kako će to završiti.
Berrijeva intencija očigledno i nije bila snimiti potresnu melodramu, već studiju o ljudskoj pohlepi i nemilosrdnosti. Trajat će Jeanova agonija nekoliko godina i postupno će on propadati. Rintat će po cijele dane kao mazga, a rezultati će biti nikakvi i s vremenom će se on iz vedrog i dobrodušnog optimista pretvarati u razočaranog cinika. U inatljivca spremnog žrtvovati sve za ispunjenje svojih snova iako je očigledno da su ti snovi neostvarivi. Barem ne bez izvora za koji Jean ne zna da postoji iako bi prema starim mapama trebao biti tu negdje, no ni na kraju pameti mu nije da bi netko mogao biti tako pokvaren da bi ga zatvorio. Zanimljivo je kako je "Jean de Florette" od sedam nominacija za francusku nagradu Cesar osvojio samo jednu (Auteil za sporednu ulogu), puno uspješniji je bio u britanskoj Bafti gdje je od 11 nominacija osvojio četiri nagrade, među njima i za najbolji film godine.
Primjedbe
Objavi komentar