Samo ime György Palfi mnogima ovako na prvu ne znači puno, no ovaj Mađar autor je jednog od najkultnijih i najluđih filmova 21. stoljeća, legendarne "Taxidermie". Svi koji su gledali tu metaforičku obiteljsku sagu o tri generacije obitelji u Mađarskoj od II svjetskog rata preko komunizma pa današnjice, vjerojatno su je dobro zapamtili. Otkako sam to potpuno ludilo od filma slučajno uhvatio Zagreb film festivalu prije tko zna koliko godina, Palfijevo ime debelo je podcrtano i strpljivo čekam kad će se ovaj nesumnjivi vizionar vratiti nečim sličnim. Nažalost, to čekanje će još neko vrijeme očito potrajati jer nihilistička i degradirajuća distopija "Mindorokke" ili "Perpetuity" nije film koji može u istu rečenicu s "Taxidermiom".
Propustio je Palfi ovdje solidnu priliku jer ekranizacija postapokaliptičnog romana njegovog sunarodnjaka Sandora Tara nudila je solidnu priliku, no pokazao se ovaj film kao veliko razočaranje i iako je poanta svog tog užasa izazivanje tjeskobe i straha da bi se civilizacija još za naših života mogla urušiti i pretvoriti u nešto takvo, nije mi "Mindorokke" uopće sjeo. Okruženje je ovdje zaista zastrašujuće i ovo je jedna od onih distopija od kojih se grči želudac ne samo zbog svih gadosti koje se tu događaju, već i zbog osjećaja da sve to možda i više nije tako daleko. U uvodnim scenama vidimo ljude kako se ukrcavaju na zrakoplov dok s televizije dopiru vijesti kako je u tijeku već šesta godina rata u Europi i da je crta bojišnice već neko vrijeme ukopana kod Salzburga.
Ubrzo potom avion polijeće, no netko ga ruši točno iznad sela na samoj granici Mađarske i Ukrajine gdje se zbiva radnja filma. Potom vidimo naoružanog ratnika na biciklu Oscenas (Tamás Polgár) kako pretražuje mjesto pada aviona i pokušava pronaći neke predmete pogodne za trampu. Kad u tome uspije, ide on kroz postapokaliptično selo u kojem očito nitko više nije normalan i zdrav te dalekozor i slične predmete mijenja za nekoliko boca nekog odvratnog špirita te potom odlazi u vojnu bolnicu i tamo se svi ubijaju u tom alkoholu. Nitko ovdje nije normalan, svi su vječno pijani, a selo cijelo vrijeme terorizira snajperist koji gađa civile, no iz nekog razloga Oscenasa pošteđuje iako mu je i on često na nišanu.
Sve tu djeluje potpuno uznemirujuće i dehumanizirano. Od ljudi koji su redom invalidi ili su psihički potpuno otišli pa do svijesti da su se svi potpuno prepustili nemoći, kao da su potpuno otupjeli i ono što se oko njih događa više ih uopće ne dira. Iako tu ništa nije normalno, svi se ponašaju kao da je to normalno stanje stvari, a nakon nekog vremena Oscenas će se s konkurentom u potrazi za ostacima aviona zakačiti oko paralizirane djevojke s mozgom na razini trogodišnjeg djeteta koja je nekim čudom preživjela pad zrakoplova. Teško mi se uopće i sjetiti kada sam gledao film koji izaziva takvo gađenje kao "Mindorokke" i premda u pravilu nemam problema s nasiljem i nihilizmom na filmu, jednostavno mi nikako nije sjela ova brutalna, šokantna, morbidna i izrazito bolesna, dehumanizirajuća i degradirajuća distopija u kojoj nema više ni promila ljudskosti.
Primjedbe
Objavi komentar