Smjestio je radnju ove krimi drame ugledni talijanski filmaš Gianni Amelio u Palermo tridesetih godina prošlog stoljeća. Pa iako je prva asocijacija na Palermo i Siciliju vjerojatno mafija, bavi se "Porte aperte" ili "Open Doors" šokantnim serijskim ubojstima i slučajem do jučer naizgled običnog čovjeka koji ih je počinio. Taj do jučer obični čovjek je Tommaso Scalia (Ennio Fantastichini), bezvezni fašistički birokrat koji je nedavno dobio otkaz u gruntovnici, gradskoj upravi ili nekoj sličnoj ustanovi, a to će ga navesti u ubilački pohod.
Tako u uvodnim scenama vidimo tog tipa kako ulazi u zgradu te prvo ubija nadređenog koji ga je otpustio, zatim tipa koji ga je zamijenio na njegovom poslu, a na kraju i svoju ženu. Ubrzo je on uhićen i sprema mu se suđenje, a vješala su već spremna. Svi su za to da se "Čudovište iz Palerma", kako su ga prozvali, osudi na smrt po hitnom postupku, a "Open Doors" se potom pretvara u sudsku dramu kojom se propitkuje sama smrtna kazna. Fokus filma u tim trenucima se prebacuje na jednog od članova sudskog vijeća, iskusnog suca Vita Di Francesca (Gian Maria Volonte), čovjeka visokih moralnih vrijednosti kojem su pravo i zakoni najviši standard.
I dok će svi biti za to da se manijaka poput Scalie osudi pod hitno, pogotovo nakon što se u uvodnom izlaganju bijesno i srčano obruši na potpunu izopačenost fašističke ideje koju smatra izdanom, posve korumpiranom i izobličenom od onoga u što je u početku vjerovao, suca Vita zanimat će pozadina slučaja. Pokušat će on saznati i shvatiti što je to do jučer naizgled normalnog čovjeka kao što je Scalia, jednog u nizu bezličnih i bezveznih birokrata nagnalo na takav suludi čin. Shvatit će on da je Scalia vladajućoj partiji poslužio kao žrtveno janje u velikom korupcijskom skandalu vjerujući da će se njegovim izbacivanjem iz stranke i tjeranjem s posla, sve gurnuti pod tepih, baš kao što se vjerojatno i prije događalo bezbroj puta.
No, ovaj puta dogodilo se nešto posve neočekivano i to u vidu okrutnih i svirepih ubojstava, a slučaj Scanie poslužit će fašističkoj vlasti da narodu da ono što narod traži. Krv za krv, smrt za smrt i to bez previše razvlačenja i mudrovanja, no jedan sudac će se ispriječiti na tom putu. Film je to pomalo neobičnog stila i senzibiliteta, snimljen u retro štihu te uopće ne izgleda da je snimljen 1990., već prije negdje šezdesetih ili početkom sedamdesetih. Svejedno, dogurao je "Porte aperte" ne samo do nominacije za Oscara za najbolji strani film, već je osvojio i brojne nagrade u izboru za talijanski film godine, a izabran je i za europski film godine.
Primjedbe
Objavi komentar