Francuski art filmaš Bruno Dumont snimio je biografsku dramu o slavnoj kiparici Camille Claudel. I to posve netipičnu biografsku dramu jer ne pratimo tu život protagonistice od početka do kraja kao što je obično slučaj, već jednu od epizoda iz njenog života. Kao što i sam naziv sugerira, ta epizoda odvija se 1915. godine, kada Europom bijesni Veliki rat, a slavna kiparica je prisilno zatvorena u ludnici u okolici Avignona gdje ju je smjestio mlađi brat Paul. Još kao vrlo mlada Claudel je postala uspješna kiparica i vrlo brzo postala je štićenica slavnog umjetnika Augusta Rodina s kojim je bila i u vezi.
No, već 1905. godine počela je pokazivati znakove psihičke bolesti i porazbijala je tada dobar dio svojih skulptura. Nestajala bi na duže vrijeme, pokazivala je znakove paranoje, a ubrzo joj je dijagnosticirana shizofrenija. Optuživala je Rodina da je ne samo ukrao njene ideje, već da je i pokušava ubiti, a nakon godina muke i borbe, brat ju je sprašio u ludnicu. I takvu potpuno paranoičnu i psihički slomljenu upoznajemo je odmah na početku u sjajnoj izvedbi maestralne francuske glumice Juliette Binoche. Jasno nam da Claudel nije psihički dobro, a i dalje pokazuje znakove paranoje jer traži da si sama kuha hranu pošto je uvjerena da je žele otrovati, no jasno nam je da joj ondje nije mjesto.
Bačena je ona u valjda najgoru moguću ustanovu gdje su zatvorene žene s mentalnom retardacijom, potpune luđakinje i čudakinje koje je okružuju i uz koje kao da i ona postaje sve luđa. Pokušava ona uvjeriti liječnike i predstojnika klinike da je savršeno zdrava što se i ne čini nerealnim kada usporedimo bolesnu ekipu koja je okružuje. Očajnički ona pokušava dogovoriti susret s bratom nadajući se da će on shvatiti da je ozdravila i da će se pobrinuti da je puste kući kako bi se mogla nastaviti baviti svojom umjetnošću. Shvaćamo koliko je ona očajna i koliko je uvjerena da joj ondje nije mjesto.
Osjeća se prevarenom i izigranom, ostavljenom i samo bačena u tu najgoru rupu daleko od svih, no cijelo vrijeme gledatelj razmišlja u kakvom se stanju ona nalazi. I kako je okrutan svijet u kojem živi jer sasvim sigurno niti jedan njen muški kolega iz tog vremena ne bi završio poput nje. Najjači adut Dumontovog filma je što djeluje nevjerojatno realistično i autentično jer te žene koje okružuju Claudel djeluju kao stvarne stanovnice neke psihičke ustanove. Djeluje sve to baš uznemirujuće, jezivo i groteskno, a premijeru je "Camille Claudel 1915" imao u glavnom programu festivala u Berlinu.
Primjedbe
Objavi komentar