Prva asocijacija na mračni triler u kojem imamo agenticu FBI-ja koja istražuje manijakalnog serijskog ubojicu vjerojatno je legendarni "Kad jaganjci utihnu" Jonathana Demmea. Očigledno je Oscarom nagrađeni film s Jodie Foster i Anthonyem Hopkinskom bio najveći uzor scenaristu i režiseru filma "Longlegs", Osgoodu Perkinsu, inače sinu poznatog glumca Anthonya Perkinsa kojeg najbolje pamtimo po ulozi Normana Batesa u Hitchcockovom "Psihu". Ipak, ostao je ovaj mračni i jezivi triler s elementima okultističkog horora ipak daleko ispod svog uzora iako je na kino-blagajnama prošao izvrsno zaradivši više od stotinu milijuna dolara na budžet manji od deset milijuna.
Od početka se "Longlegs" ističe neobičnom, pomalo voajerskom kamerom s puno širokih, čak i dugih kadrova. Mračnim, baš creepy, jezivim ugođajem, a snimljeno je to u pomalo retro štihu na tragu početka devedesetih kada se i odvija radnja. Sve zapravo počinje izvanrednom scenom koja se odvija dvadesetak godina ranije, a čini se kao da gledamo nečiji kućni video iz tog vremena. Auto se zaustavlja pred nekakvom kućom iz koje izlazi djevojčica, a ona na dvorištu susreće grotesknog tipa čije lice tek dijelom vidimo, no jasno nam je da je riječ o teškom bolesniku. Što će se dogoditi kasnije, saznat ćemo tek naknadno u filmu, a potom putujemo u prvu polovicu devedesetih i upoznajemo mladu agenticu FBI-ja Lee Harker (Maika Monroe) kako dolazi na svoj prvi zadatak.
Zahvaljujući nečemu što djeluje kao da ona ima neku vrstu šestog čula, uhvatit će ona ubojicu, a zahvaljujući njenom daru (nazovimo to tako), nadređeni će je rasporediti na istragu serijskog ubojice koji područjem Oregona sije smrt već tridesetak godina. I svi ti slučajevi su gotovo identični i uključuju smrti cijelih obitelji u kojima je otac poubijao ženu i djecu pa sebe ostavljajući dijabolična pisma s potpisom "Longlegs" koja nije potpisao nitko od članova obitelji. I djeluje sve to čudno, groteskno i jezivo to i puno prije nego što upoznamo tog sotonističkog serijskog ubojicu u još jednom u nizu bizarnih uloga Nicolasa Cagea koji je ujedno i producent ovog filma.
Izgleda on kao ostarjeli pjevač nekog lošeg heavy-glam metal benda s licem premazanim bijelim puderom kao da je član cover benda Kissa i dugom, valovitom rijetkom kosom. Djeluje on podjednako zastrašujuće, groteskno i smiješno, a sve to dodatno potencira Cage svojim standardnim urlikanjem, grimasama i gestikulacijama na koje smo već navikli. Lee će polako dolaziti do nekih tragova i kao da će počinjati shvaćati modus operandi tog manijakalnog ubojice koji će i njoj početi slati rođendanske čestitke. Bio je to baš čudan film u kojem je dosta toga ostalo potpuno nelogično i bez puno smisla, no sve je to Perkins uspio nadoknaditi baš izuzetnim stilom, jezivim ugođajem i čudnosti koja gledatelja jednostavno uvuče u taj suludi svijet.
Primjedbe
Objavi komentar