Luis Bunuel je nakon II svjetskog rata i nekoliko godina života u SAD-u odlučio preseliti u Meksiko. Bolje rečeno, nije on SAD baš napustio svojevoljno, no završio je na crnoj listi kao komunist i ondje mu se baš i nije smješila neka budućnost, a poklopilo se da se su upravo četrdesete smatrale zlatnim razdobljem meksičkog filma. U Meksiku mu se očito tako svidjelo da se već 1949. godine odrekao španjolskog državljanstva te i službeno poslao Meksikanac, a svoje nove sunarodnjake prilično je šokirao dokumentarističkom krimi dramom "Los olvidados" ili "Zaboravljeni". Film koji se danas smatra jednim od njegovih najboljih, zgrozio je dio Meksikanaca jer su ga smatrali uvredljivim.
Smetalo ih je što jedan stranac na tako realističan način prikazuje dio njihovog društva koje vjerojatno i nisu željeli da se vidi, slamove Mexico Citya i tamošnju bijednu i siromašnu omladinu koja se odaje kriminalu. "Los olvidados" je ujedno bio i film nakon kojeg su se u Europi ponovno sjetili da je Bunuel živ, a iako je razljutio Meksikance, ovom naturalističkom dramom ostatku svijeta je skrenuo pažnju i na meksički film. A posve je to u trendu s onime što se u to vrijeme snimalo u Europi gdje je talijanski neorealizam tada bio ključni pokret čiji se stil pokušavao pratiti i na istoku i na zapadu.
U Cannesu je tada Bunuel osvojio nagradu za najboljeg režisera, a mnoge je "Los olvidados" podsjetio na jedan njegov stari film odnosno pseudodokumentarac "Zemlja bez kruha" koji je snimio u Španjolskoj uoči građanskog rata. Ondje je svijet upoznao s bijedom seljaka u izoliranim španjolskim planinama, a u "Los olvidados" nas upoznaje s bijedom, siromaštvom i gladi djece i mladih iz siromašnih predgrađa meksičke prijestolnice. Dok je ranije u meksičkom filmu prevladavala melodrama uz koje je neizbježno dolazila sladunjavost i patetika, Bunuel tu siromašnu mladost prikazuje kao okrutne i opasne predatore koji ne prezaju ni pred čim.
Vidimo ovdje tu bandu djece i mladih s ulice čiji je neformalni vođa El Jaibo koji je uspio pobjeći iz popravnog doma i ponovno je preuzeo glavnu ulogu u toj nemilosrdnoj bandi. I nema tu nimalo romantike i samilosti jer iako su svi oni siromašni i bijedni, nerijetko gladni, pljačkaju i kradu oni svoje susjede, ljude koji su još u goroj situaciji. Nema veze je li to slijepi ulični glazbenik kojeg će bez imalo grižnje savjesti pretući i porazbijati mu instrumente ili ulični prodavač cigareta, nesretnik bez obje noge kojeg će pokrasti, ukrasti mu kolica i ostaviti ga da bespomoćno leži na cesti.
I svi ti ulični klinci u smrtnom su strahu od starijeg i jačeg El Jaiba, nemilosrdnog razbojnika koji će ubrzo postati i ubojica, a bio je "Los olvidados" kasnije inspiracija mnogima koji su odlučili snimati filmove o sličnim maloljetnim delikventima i banditima. Najpoznatiji primjeri su brazilski filmovi "Pixote" Hectora Babenca i "Božji grad" Fernanda Meirellesa, ali i "Pasja ljubav" Meksikanca Alejandra Gonzaleza Inarritua. Film je to koji je definitivno bio ispred svog vremena i pozabavio se u njemu Bunuel tematikom koja je, pokazat će se, vječna, a sebe je vratio na svjetsku filmsku kartu i u sljedećih četvrt stoljeća prometnuo se u jednog od najvažnijih svjetskih avangardnih filmaša.
Primjedbe
Objavi komentar