Ni godinu dana nakon sjajnog "Poor Things", grčki filmaš Jorgos Lantimos se u Cannesu predstavio novim filmom. "Kinds of Kindness" je apsurdistička i nadrealna antologijska drama kojom kao da se vraća korijenima i podsjetio me ovaj film na ono što je snimao još u Grčkoj. Doduše, odustao je on prepoznatljivog deadpanovskog stila, a u ovoj tragikomediji ili bizarnoj crnohumornoj drami kao i da baštini duh filmova kakve je David Lynch snimao tijekom devedesetih. Sve je tu tako čudno i bizarno, posve suludo, hermetično i gotovo neshvatljivo, a opet svo to luđaštvo jednostavno ne možeš prestati gledati i zanima te kuda će sve to otići.
I nije čudo da "Kinds of Kindness" podsjeća na njegove rane radove jer se ponovno Lantimos udružio sa svojim starim scenarističkim suradnikom Eftimisom Filippouom. Skupa su oni radili još od "Dogtooth" i "Alps" pa do filmova na engleskom "Lobster" i "Killing of a Sacred Deer". I sam naziv filma je prilično ironičan jer jako malo tu ima ljubaznosti ili dobrote, a oni koji možda i jesu dobri ili imaju dobre namjere jako loše će tu proći. Prije bi se likove koje ćemo u ovom apsurdističkom gotovo kafkijanskom triptihu upoznati moglo opisati kao neljubazne, loše, sebične, deluzionalne i jadne. Kao prave očajnike, a iako pratimo tu tri zapravo nepovezane priče čija se radnja odvija u današnjem New Orleansu, sve se tu vrti oko iste teme.
U svim tim divljim, ali nevjerojatno zabavnim varijacijama na temu očajnih i baš groznih ljudi različite likove glume isti glumci. Emma Stone, Jesse Plemons, Willem Dafoe, Margaret Qualley, Hong Chau, Mamadou Athie i Joe Alwyn pojavljuju se u sve tri priče. I to jednom luđom od druge. U prvoj pratimo radnika u uredu koji se konačno odlučio pobuniti protiv luđačke tiranije koju nad njim provodi njegov šef. Ta tiranija je izvan svake pameti jer šef (Dafoe) doslovno određuje svaki trenutak u životu podređenog Roberta (Plemons) i donosi svaku odluku za njega. Kada ovaj odbije izvršiti jednu njegovu naredbu i skrene sa zacrtanog puta nastat će problemi i život će mu se pretvoriti u potpuni kaos.
U drugoj priči Plemons je policajac Daniel čija je supruga morska biologinja Liz (Stone) nestala tijekom istraživanja na oceanu. Kada je nakon nekoliko mjeseci uspiju pronaći i vrate je kući, Daniel će postajati sve sigurniji da to nije njegova žena, već njena dvojnica. Treća priča baš je prava i divlja ludorija u kojoj pratimo dva člana kulta (Plemons i Stone) koji vodi više ljigavi, nego karizmatični guru (Dafoe), a njihov je zadatak potraga za mladom ženom za koju vjeruju da ima sposobnost buđenja mrtvih. Ako sam opis ove tri priče djeluje uvrnuto i bizarno, Lantimos i Filippou su se potrudili da bude to još luđe, otkačenije, na trenutke i morbidnije od onoga što se na prvu čini.
Ponovno nas Lantimos ovdje vodi u suludi svijet kakav (srećom) postoji samo u glavama njega i njegovog kolege, a ponovno je to film koji dugo nakon gledanja ostaje u glavi i pokušava ga se dešifrirati, dekodirati. Djeluje to na trenutke baš uznemirujuće, mračno, čak i morbidno, a sve je to zaogrnuto onim tipičnim lantimosovskim crnim humorom koji definitivno nije za svakoga, no očito je da se dobro zafrkava i da se ne shvaća tako ozbiljno kao što se čini. Iako "Kinds of Kindness" sasvim sigurno neće ponoviti berbu Oscara kao "Poor Things" (četiri nagrade od deset nominacija iako Lantimos još čeka svog prvog iz pet nominacija), zabavan je to i baš unikatan film koji oni vole stvaralaštvo ovog opičenog Grka ne bi smjeli zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar