Već sam gotovo zaboravio da postoji belgijski filmaš Koen Mortier koji je sve fanove poremećenih i suludih filmova 2007. godine počastio divljim "Ex Drummerom". Bio je to teško opisiv film koji je s godinama stekao kultni status. Nadrealna i radikalna crna komedija o tri fizički hendikepirana glazbenika koji traže bubnjara za svoj punk rock bend. I više od petnaest godina moralo je proći da ponovno naletim na nešto Mortierovo, a i "Skunk" je film itekako vrijedan pažnje i film koji se ne briše samo tako lako iz pamćenja. Šokantna je to i uznemirujuća coming-of-age drama navodno snimljena prema stvarnim događajima s kojom je dobio nagradu za nabolji film na festivalu Tallin Black Nights u Estoniji.
I dok je "Ex Drummer" bilo divlje i nadrealno luđaštvo, "Skunk" je sirova i surova naturalistička socijalna drama snimljena nemirnom kamerom iz ruke. No, u oba filma je zajedničko da za Mortiera nema povlačenja kočnice i ono što kod njega vidimo, rijetko možemo vidjeti u brojnim sličnim coming-of-age filmovima o asocijalnim i problematičnim mladim ljudima. Odmah u uvodnoj sceni kamera s leđa prati mladića izbrijane glave dok dolazi u izgorenu kuću negdje na osami. Potom se vraćamo nešto u prošlost i vidimo istu tu kuću u koju upada policija i kupi tog istog mladića u gaćama i vodi ga u nekakvu ustanovu tipa popravnog doma. Taj mladić zove se Liam (izvanredni debitant Thibaud Dooms), a ubrzo saznajemo životnu i obiteljsku priču tog 17-godišnjaka.
Kada stigne u ustanovu za zlostavljanje mlade, on je potpuno nepovjerljiv prema svima. Jasno je i zašto jer preživio je on u roditeljskom domu nezamislivo psiho - fizičko zlostavljanje. Njegovi roditelji su potpuno divlji narkomani, mama mu je prostitutka, tata njen svodnik, a odrastao je on uz divlje seksualne orgije i slične opačine koje su se odvijale u njihovoj kući i njegova mama je bila glavna akterica. Kad bi se to događalo, on se morao skrivati u podrumu. Ono što je proživio ovaj mladić jednostavno je neopisivo, a povremeno sve te mučne i šokantne detalje vidimo kroz flešbekove. Zato i ne čudi da Liam više ne želi imati kontakt s roditeljima koji su za njega prava inkarnacija čistog zla, poniženja, degradacije i izostanka ljudskosti.
Snimio je Mortier "Skunk" prema romanu Belgijanca Geerta Taghona koji je pisao o svojim višegodišnjim iskustvima rada kao psihijatar za mlade. Po dolasku u tu ustanovu, Liam se osjeća kao nekakav uljez, a vrlo brzo postat će nam jasno da je nasilje ono što vlada među klincima koji se ondje nalaze. Zakon jačega i opasnijeg se poštuje ili si strogo kažnjen, a iako će se Liam uspjeti sprijateljiti i povezati s nekim kolegama koje će ondje zateći, pitanje je ima li za njega spasa, bez obzira što povremeno u njemu vidimo skrivene tragove nježnosti i ljudskosti. Povezat će se on i sa socijalnom radnicom koja radi na tome da se Liam otvori i povjeri joj se, progovori o traumama, no nasilje kojem je stalno podvrgnut i od kolega i od roditelja koji mu se opet pokušavaju približiti, kao da čekaju da sve ponovno eksplodira.
A eksplodirat će u šokantnoj i sumanutom finalu filma koji je zapravo šokantan od samog početka. Svjedočimo tu nezamislivoj okrutnosti i neljudskosti uz koju je ovaj mladić živio od kada zna za sebe i pitanje je može li on uopće bolje. Sve je to tako uznemirujuće i brutalno i udara tako snažno da gotovo istiskuje zrak iz pluća. I dok u većini sličnih ovakvih naturalističkih socijalnih drama o mladima koji su proživjeli neopisivo kao da postoji neki tračak nade, iskupljenja i bolje budućnosti, ovdje je nešto takvo jako teško očekivati. Snimio je Mortier još jedan upečatljiv film. I ne samo upečatljiv, već iznimno kvalitetan i zastrašujuće realističan, a "Skunk" baš poput "Ex Drummera" ima ogroman potencijal za kultni status.
Primjedbe
Objavi komentar