Dvojac Maryam Moghaddam - Behtash Sanaeeha predstavio se ranije filmom "Ballad of the White Cow" u kojem su bili kritični prema položaju žena u iranskom društvu, a sada je ovaj supružničko - filmski par snimio još bolji film. "My Favourite Cake" je premijeru imao u glavnoj sekciji festivala u Berlinu gdje je osvojio nagrade ekumenskog žirija i filmskih kritičara, a riječ je o jednom zaista divnom, nježnom, na kraju i potresnom pa i šokantnom filmu. Iako je nominalno "My Favourite Cake" romantična humorna drama, ponovno je to iznimno kritičan film prema iranskom režimu pa i ne čudi da su vlasti autorima zabranile odlazak u Berlin na svjetsku premijeru.
I ne samo to, čak su tajne službe u mjesecima kada je film bio u montaži obavljale premetačine njihovog ureda i doma kada su zaplijenili kompjutere i hard diskove. No, kako je riječ o filmu snimljenom u koprodukciji s brojnim europskim producentskim kućama, tako su i kopije postojale u drugim zemljama pa je film spašen jer tko zna što bi bilo da Maryam i Behtash nisu mislili unaprijed. I bila bi to prava šteta jer bismo ostali lišeni iznimnog filma, humanističke drame o 70-godišnjoj udovici koja je konačno skupila hrabrosti potražiti neku novu romansu. Pretpostavljam da nešto takvo nije jednostavno 70-godišnjacima u normalnim, slobodnim zemljama, a kamoli u totalitarnom režimu u kojem je zabranjeno sve i svašta dok nešto što se naziva moralna policija maltretira ljude po ulicama i po kućama.
Mahin (Lili Farhadpour) je 70-godišnjakinja čiji je muž liječnik umro još dok su joj djeca bila mala, a sada joj djeca već 20 godina žive u inozemstvu. Živi ona već godinama u prostranoj i raskošnoj kući s velikim dvorištem u predgrađu Teherana sama, a samoća je polako proždire. Povremeno se ona nalazi s prijateljicama, no što su starije, to im je teže putovati pa su i ti susreti svedeni na jednom mjesečno. A u jednom takvom susretu prijateljice će je početi zafrkavati da bi si konačno mogla pronaći novog "dečka" što će se i dogoditi kada upozna vršnjaka, razvedenog 70-godišnjaka Faramaza (Esmaeel Mehrabi), vojnog veterana i koji i dalje vozi taksi.
I on je nemirni duh kojem smetaju svi ti glupi propisi i zakoni kojima ih maltretira vlada, no rasplest će se ova potencijalna romansa izvan svih očekivanja. Snimio je ovaj iranski dvojac iznimno suptilan film o životu ondje iz perspektive ljudi koji se sjećaju vremena prije revolucije. Iako zasigurno život u Iranu do 1979. godine nije bio pjesma, za pretpostaviti je da su prosječni ljudi ipak živjeli bolje i da ih se nije maltretiralo zbog svakakvih gluposti. Nisu postojali nekakvi moralni autoriteti koji govore ljudima što i kako da se ponašaju, susjedi nisu prijavljivali jedni druge zbog najmanje sumnje, a moralna policija sigurno nije po ulicama naganjala žene čija se kosa vidi malo ispod hidžaba. Majstorski je to snimljena drama koju perfektnom izvedbom nosi glavna protagonistica.
Primjedbe
Objavi komentar