Iznimnom obiteljskom dramom koja mi je na trenutke djelovala i kao tragikomedija na festivalu u Berlinu predstavio se ugledni njemački filmaš Matthias Glasner. Osvojio je "Sterben" odnosno "Umiranje" u Berlinu i nagradu za najbolji scenarij, kao i nagradu za njemački film godine. Iako traje tri sata, "Dying" je izuzetno zanimljiv i ne pati od standardnih problema mnogih tako dugačkih filmova kao što su upadanje u monotoniju, prazni hod i probleme s tempom. Obiteljska je to drama pripovijedana iz perspektive troje članova potpuno disfunkcionalne obitelji Lunies, mame Lissy (Corinna Harfouch), sina Toma (Lars Eidinger) i kćeri Ellen (Lilith Stangenberg).
Predma je nagrada za scenarij potpuno zasluženo otišla Glasneru koji je savršeno strukturirao ovu obiteljsku dramu, mogla je ona bez ikakve dileme otići i za glumačke izvedbe. I inače sjajni Eidinger ostao je na nominaciji za njemačkog glumca godine dok su Harfouch i Hans-Uwe Bauer osvojili nagrade za uloge njegovih roditelja. Tom je dirigent u berlinskoj filharmoniji koji se upravo priprema za najvažniji zadatak svoje karijere i vježba on s internacionalnim orkestrom skladu "Umiranje" koju je skladao njegov najbolji prijatelj Bernard (Robert Gwisdek). Taj depresivni i zahtjevni kompozitor strahuje da je skladao potpuno bezvrijedni kič i čini se kao da on sam pokušava sabotirati sve Tomove pokušaje proba s orkestrom.
I bez toga Tom ima sasvim dovoljno problema i sasvim kompliciran život. Upravo je rodila njegova bivša partnerica Liv (Ana Bederke) s kojom je odavno prekinuo, no u koju je i dalje zaljubljen. Iako je otac djeteta drugi tip, Liv od Toma traži da joj bude emocionalna podrška i sudjeluje u odgoju djeteta dok istovremeno uopće ne planira napustiti tog tipa. Tom je potpuno izgubio i kontakt sa sestrom Ellen, koja je također glazbeno nadarena i ima prekrasan glas, no problem je što je ona kronična alkoholičarka, depresivka koja radi kao zubarska tehničarka i spetljat će se ona s oženjenim zubarom. Oboje su glazbeni talent naslijedili od mame Lissy, a nju i muža joj Gerda i upoznajemo na samom početku filma kao bolesni par koji se sve teže može brinuti sam za sebe.
Lissy ne samo da boluje od akutnog dijabetesa, već joj je dijagnosticiran i rak, a Gerd je u završnoj fazi demencije i taj nesretni čovjek više i ne zna tko je i što je. Činjenica da su mu i mama i tata u fazi umiranja i da je pitanje trenutka kada će otići, izazvat će dodatnu krizu kod Toma. Takva situacija bi u većini slučajeva pretpostavljala ponovno povezivanje i zbližavanje članova obitelji, no pripremio je Glasner tu brojna iznenađenja i "Dying" je film koji zaobilazi sve te očekivano sentimentalne pravce kojima bi zaplovili brojni filmovi. Imamo tu i senzacionalnu scenu konfrontacije mame i sina u kojoj ćemo saznati da Tom od Lissy nije naslijedio samo talent za glazbu, već i neku vrstu emocionalne hladnoće i distanciranosti koja mu je obilježila život.
Iznimno je to kompleksna i slojevita drama - tragikomedija, pravo filmsko iznenađenje koje pokazuje da je njemačka kinematografija posljednjih godina u silnom naletu. Ima tu situacija koje su nevjerojatno tužne i tjeraju na promišljanje, pogotovo na samom početku kad vidimo taj stari i bolesni par koji kao da čeka da umre sam pošto su djeca gotovo izgubila kontakt s njima. Ima tu i gotovo pa urnebesnih i suludih situacija poput one u kojoj će pijana Ellen uništiti Tomovu premijeru. Baš nevjerojatan i dubok, divlji i ekstravagantan film koji na odličan način prikazuje komplicirane odnose među ljudima koji kao da su emocionalno hendikepirani i ne mogu osjećati kao što osjećaju normalni ljudi, a njihovo stanje kao da najbolje opisuje rečenica nekog od likova da nemaju svi talent za biti sretni.
Primjedbe
Objavi komentar