Senzacionalnu i beskompromisnu kombinaciju satire, body horora i crne komedije snimila je francuska filmašica Coralie Fargeat. Predstavila se ona nekoliko godina ranije feminističkim revenge trilerom "Revenge", no ništa tamo nije naslućivalo da se u njoj skriva nešto ovakvo. Potpuno luđaštvo, divlja bolesnoća na tragu najplodonosnije faze Davida Cronenberga iz osamdesetih, a očigledno je u "Supstanci" da su joj uz oca body horora među uzorima i David Lynch, John Carpenter, Michael Haneke i brojni korejski filmaši. Brutalna je to modernistička satira koja me po stilu režije i montaži podsjetila i na remek-djelo Darrena Aronofskog "Rekvijem za snove", a vjerojatno najbolju ulogu u karijeri ostvarila je ovdje Demi Moore.
Uloga koju Moore igra u "The Supstance" u početku jako podsjeća na njenu stvarnost. Nekadašnja ljepotica i lice s naslovnica sada je ostarjela, a njenoj Elisabeth Sparkle šef i producent televizijske mreže za koju radi će uručiti prilično okrutan poklon za pedeseti rođendan. Nekoć je ona bila velika holivudska zvijezda. Vidimo u sjajnoj uvodnoj sceni da je dobila i svoju zvijezdu na bulevaru slavnih, a već godinama je zaštitno lice televizije i voditeljica fitness showa. No, groteskni producent Harvey (Dennis Quaid u ulozi koja je prvotno bila namijenjena za iznenada preminulog Raya Lliottu), šutnut će je kao staru kantu. Po povratku kući nakon iznenadnog otkaza sudjelovat će ona u prometnoj nesreći, a u bolnici će joj mladi medicinski tehničar dati USB stick na kojem samo piše "Supstanca".
Ispostavit će se da je Supstanca neka vrsta seruma koji stvara mlađu, ljepšu, perfektniju verziju samog sebe, a razočarana i ogorčena Elisabeth odlučit će se probati taj serum. I zaista, pojavit će se njena mlađa verzija u Sue (Margaret Qualley), no kao i svaka pogodba sa đavlom, tako i ova nosi nešto slično. Iako su Elisabeth i Sue nominalno jedna osoba, Supstanca predviđa da se svakih sedam dana moraju mijenjati ili slijede konzekvence. Jedan tjedan tako bi aktivna trebala biti Elisabeth, drugi Sue, no naravno da to baš neće ići samo tako u potpunom luđaštvu za kojeg sam uvjeren da je u njemu uživao David Cronenberg.
Brutalna je to i groteskna satira ne samo i o starenju i show biznisu, već i o seksualizaciji i objektivizaciji mladih i lijepih žena u današnjem društvu. O činjenici da se na njih gleda kao na komade mesa, ali i o činjenici da one same nerijetko pristaju na takvu objektivizaciju zbog bogatstva, slave i osjećaja odobravanja i prihvaćanja. Jednom kada Elisabeth tako grubo i okrutno dobije nogu i odbace je kao staru kantu, ona je spremna na sve kako bi se vratila. Iako Demi Moore i danas izgleda sjajno, kamera koja je često blizu, na njenom licu i tijelu otkriva kako je ona ostarila i kako sa 60 jednostavno ne može izgledati tako savršeno kao prije 25 ili 30 godina i bit onakva kakvom je pamtimo iz filmova devedesetih.
I iznimno je to hrabra uloga za jednu šezdesetogodišnjakinju koja sjajno igra ženu spremnu na sve kako bi ostala u igri pa makar do značilo da je njena mlađa, ljepša i perfektnija verzija doslovno proždre. "Supstanca" je prvorazredna satira koja sjajno pogađa duh vremena, no Fargeat ni u jednom trenutku ne zaboravlja da je to prvenstveno body horor. I to potpuno suludi, krvavi i groteskni body horor koji kao da je pomalo i inverzija kultnih Cronenbergovih "Dead Ringersa" o blizancima koji doslovno ne mogu jedan bez drugog tako da će jedan drugoga uništiti. Ovdje će se pak stara i mlada verzija iste osobe samouništavati iako one ne mogu istovremeno ni egzistirati jedna uz drugu.
I pretpostavljao sam da bi mi se "The Substance" mogao svidjeti odmah nakon što sam nakon premijere u Cannesu gdje je Fargeat dobila nagradu za najbolji scenarij čitao prve izvještaje o filmu. No, da će biti ovako lud, divlji, originalan i izvanredan, nisam mogao ni zamisliti. Sjajno se Fargaet tu poziva na brojne legendarne klasike pa tako u studiju postoji hodnik koji neodoljivo podsjeća na onaj u Kubrickovom "Shiningu", a scene u kupaonici očiti su hommage Hitchcockovom "Psihu". Na samom kraju i u potpuno nenormalnoj završnici "Supstanca" će se pak pretvoriti u divlji i krvavi miks "Čovjeka slona" i "Carrie". Sjajno mi je što i ovaj film sebe uopće ne shvaća ozbiljno, već on vizualno i stilski djeluje kao visokoestetizirana i sjajno snimljena parodija na trash filmove iz osamdesetih.
No, možda i najviše mi se ovaj film svidio jer šalje snažnu poruku, ali ne pamfletski i isforsirano kao što je to često slučaj u današnjim filmovima. Već na urnebesan, zabavan način, ako, jasno, niste alergični na ogromne količine umjetne krvi koja ovdje teče u potocima i sulude i groteskne tjelesne transformacije. Iako traje gotovo 140 filma "Supstanca" niti jedne sekunde gubi na tempu, dinamici ili nedostatku ideja, već kako vrijeme prolazi je sve bolji i bolji. Briljantan je to film, meni ne samo ponajbolji ove godine, već će se naći i pri vrhu neke potencijalne liste najboljih filmova desetljeća.
Primjedbe
Objavi komentar