Japan se valjda posljednjih godina ne može mjeriti ni s jednom zemljom po omjeru tako depresivnih filmova. Ne znam stvarno jesu li Japanci zbilja tako depresivni, otužni ili se tako barem čini iz svih tih filmova, a iako je "All the Long Nights" dobio solidne ocjene i kritike, jednostavno mi ova dosadnjikava i depresivna drama nije sjela. Sho Miyake se ranije predstavio dramom o ambicioznoj mladoj gluhoj boksačici "Small Slow But Steady", a u sličnom stilu nastavlja u sljedećem filmu. Samo što je ovaj puta glavna junakinja mlada žena koja proživljava nevjerojatne promjene u ponašanju dok je u PMS-u.
I jednoj mjesečno Misa se potpuno gubi i zbog svojih promjena u ponašanju za vrijeme PMS-a nikako ne može zadržati posao. Ljudi je čudno gledaju i njeno stanje gotovo nitko i ne shvaća ozbiljno, a iako njeni ispadi nisu nasilni ili opasni, japanska korporativna kultura nešto takvo jednostavno ne može prihvatiti. Stalne promjene posla dovest će je tako do male tvornice mikroskopa za djecu gdje će susresti mladića Takatoshija koji pati od sličnih problema. Naravno, nema on muke po PMS-u, već ima stalno neke napade tjeskobe, a između njih dvoje će se početi razvijati nježan i delikatan odnos.
Film je to snimljen s puno empatije i mjere koji ujedno pomalo i subverzira tradicionalni prikaz japanskog radnog okruženja. Šteta je samo što je tempo baš umrtvljujuć, spor i monoton, a nekako imam dojam da u zadnje vrijeme gledamo sve više filmova o tim bolestima modernog doba poput depresije, tjeskobe ili čudnog stanja u kojem se nalazi Misa. Bogzna koliko ima takvih tjeskobnih i depresivnih ljudi oko nas koje obično zbog manjka vremena i ne pokušavamo razumijeti, a nekoć dok su ljudi po cijele dane radili teške fizičke poslove kao konji, vjerojatno i nisu stigli biti depresivni i tjeskobni.
Primjedbe
Objavi komentar