Jacques Audiard je za mene vjerojatno najkonstantniji francuski filmaš 21. stoljeća. Praktički sve što je do sada snimio (The Beat that my Heart Skipped, Un prophete, Rust and Bone, Dheepan, Brothers Sisters, Les Olympiades) bilo je kvalitetno, ali i ono što je najbolje, svaki film koji je snimio bitno se razlikovao od onog prethodno i stilski i tematski. Kod Audiarda mi se posebno sviđa što je tako raznovrsan i nepredvidljiv, a "Emilia Perez" vjerojatno je njegov najavangradniji film. Radnju filma je Audiard smjestio u Meksiko, okupio je međunarodnu glumačku ekipu i osvojio nagradu žirija u Cannes dok je glumački ansambl podijelio nagradu za najbolju glumicu. Neobičan je to miks mjuzikla i tipične meksičke krimi drame o kartelima kakve je recimo snimao Amat Escalante, no iako na početku to djeluje čudno, do kraja "Emilia Perez" itekako funkcionira.
Subverzivna je to i modernistička kombinacija gotovo svih žanrova koja po svojoj priči djeluje gotovo kao fantazija, a u središtu pažnje je šef zloglasnog kartela Manitas Del Monte. On će se iznenada javiti odvjetnici Riti Moro Castro (Zoe Saldana) da ga zastupa u krajnje neobičnom slučaju i da mu pomogne u realizaciji potpuno neočekivanog zahtjeva. Zloglasni i krvoločni šef kartela odlučio je odustati od takve vrste života i to na način da se podvrgne operaciji spola i "pretvori" se u ženu. Tvrdi on Riti da se oduvijek osjećao kao žena i da je ta krvoločnost po kojoj se isticao bila samo maska, a nakon što se zaista i podvrgne operaciji spola i postane Emilia Perez (španjolsko - meksička trans-glumica Karla Sofia Gascon) fingirat će vlastitu smrt i jednostavno nestati.
Svoju mladu suprugu Jessi (Selena Gomez) s djecom će skloniti na sigurno u Švicarsku, no nakon nekoliko godina Emilia će poželjeti opet biti blizu svoje obitelji i djece. I da ne otkrivam previše, priča će se tu razviti u potpuno neočekivanom smjeru, a iako nisam fan mjuzikala i situacija u kojim likovi ničim izazvani počnu pjevati neke ljiga pjesmice i plesati, ovdje mi to nije (toliko) smetalo. Mora se poštivati autorov izbor da od "Emilie Perez" napravi mjuzikl, ali meni bi ovaj film sigurno bio još bolji bez tih pjesmica i plesnih točaka. Ipak, unatoč tome Audiardov film funkcionira jako dobro, a nakon nekog vremena se čovjek nekako navikne na tu pjesmu i ples.
Čak i kada nakon nekog vremena priča počne podsjećati na onu šašavu komediju Gđica Doubtfire s Robinom Williamsom koji se maskirao u kućnu pomoćnicu kako bi bio bliže djeci nakon razvoda, "Emilia Perez" je iznimno zabavan i zanimljiv film. Pravo otkriće je Gascon, koja je sjajna kao zloglasni gangster koji je postao žena. I premda je očito da se on/ona želi promijeniti ne samo fizički, već želi i po ponašanju biti druga osoba, u određenim trenucima iz Emilie će izvirati Manitas i Gascon u tim trenucima djeluje baš zastrašujuće. Ujedno se na ovaj film može gledati i kao na zanimljivu parabolu o paradoksu svojstvenom Pablu Escobaru kada su prosječni ljudi krvoloka i ubojicu slavili kao heroja. U sličnoj poziciji će se naći i Emilia do kraja, a i to dosta govori o društvima u kojima su ljudi poput Manitasa gospodari života, smrti i svega između.
Primjedbe
Objavi komentar