Još jednim remakeom nastavljen je trend Amerikanci upoznaju, potom i čerupaju danski film. Sada je na red stigao izvanredni psihološki triler "Speak no Evil" Christiana Tafdrupa, jedan od najboljih i najšokantnijih filmova 2022. godine koji je bio suluda nihilistička šok terapija na tragu najboljeg od Hanekea. Naravno da su Amerikanci taj šok prigušili i uveli neke preinake i preokrete jer originalni koncept i završetak bio bi vjerojatno previše za publiku holivudskih filmova. Tafdrupov film valjda još nije ni završio svoj festivalski život, a Britanac James Watkins (Eden Lake, The Woman in Black) se već bacio na adaptaciju scenarija.
Koncept je naizgled identičan jer ponovno tu imamo dva para koji će se upoznati na ljetovanju u Italiji (koju glumi Hrvatska ili preciznije Istra). Louise (Mackenzie Davis) i Ben (Scoot McNairy) je američki par koji živi u Londonu s mladom kćeri Agnes, a upoznat će oni naizgled simpatični i slobodoumni britanski par Paddya (James McAvoy) i Ciaru (Aisling Franciosi) i njihovog nijemog sina Anta. Nekoliko mjeseci kasnije Paddy i Ciara će pozvati Louise i Bena k sebi na vikend na njihovu izoliranu farmu u britanskoj provinciji. Par koji prolazi kroz krizno razdoblje prihvatit će poziv vjerujući da će im promjena klime dobro doći, baš kao i malenoj Agnes, no svi oni koji su gledali originalni danski film znaju da to neće biti najbolja ideja.
Za one koji nisu gledali danski original, osim što preporučujem da ga pogledaju u svakom slučaju, a tek onda se ako imaju volje bace na američki remake, reći ću samo da se taj naizgled simpatični britanski par uopće neće činiti onako kako na prvu djeluje. I pretpostavljao sam da će Watkins ubaciti tu neke promjene u priči i raspletu pogotovo što je riječ o filmu snimljenom u produkciji velikih filmskih kuća. Puno se pričalo kako je McAvoy sjajan u ulozi Paddya, no njegova izvedba je tu jako slična onoj koju je imao u onom Shymalanovom filmu gdje igra tipa s valjda pet tisuća podvojenih ličnosti u sebi. Pošto mi je više manje sve tu bilo poznato, tako je nedostajao šok koji je upravo i najjači adut originala, a snimljeno je to potpuno u skladu s očekivanjima. Razblaženo, razvodnjeno, očekivano američki. Kao kada nakon što kod nekog u vikendici piješ fine gemište od domaćeg vina pa poslije još svratiš do grada na koje putno piće pa taj gemišt iz kafića djeluje kao vodica u odnosu na ono što si maloprije pio. Baš takav okus ima ovaj prosječni film nakon izvanrednog danskog originala.
Primjedbe
Objavi komentar