Prilično zastrašujuć i uznemirujuć pogled na današnju Kinu donosi nam dokumentarac snimljen u njemačko - nizozemskoj produkciji. Jialing Zhang je kineska dokumentaristica koja je s kolegicom Nanfu Fang prethodno snimila iznimni "One Child Nation" o kineskoj politici jednog djeteta. Zhang se sada osamostalila i otišla korak dalje te se pozabavila najnovijim kineskim fenomenom. Riječ je o novim načinima potpune kontrole nad stanovništvom i to dijelom putem nadzornih kamera čija zadaća nije samo snimati ono što se događa na ulicama i javnim površinama. U Kini se tako razvija bizarna i zastrašujuća praksa bodovanja građana, a na temelju ocjena isti ti građani dobivaju određene beneficije ili kazne.
Volontiranje u javnoj kuhinji tako donosi pet bodova, a sudjelovanje u prosvjedima donosi negativnih 20 bodova. I ne trebaju nas zavarati blještavilo tih modernih kineskih megalopolisa i tehnologija koja se razvija nezamislivom brzinom jer očigledno je kako je Kina i dalje totalitarna diktatura koja se ne razlikuje previše od vremena Mao Ce Tunga. Metode su doduše drukčije i puno sofisticiranije, a kao i kod svih totalitarnih režima jedini smisao postojanja i jedini cilj je što duže održavanje na vlasti. Što se događa s onima koji su se drznuli barem benigno nešto protestirati, vidjet ćemo na primjeru dvije obitelji koje prati Zhang.
Objema obiteljima je zajedničko da je otac pravnik koji je uhićen jer je branio one koji su prosvjedovali protiv režima. Potom su se i ti pravnici našli u problemima, a dok je jedan od pravnika odslužio kaznu i pušten je na slobodu, drugi je i dalje u zatvoru i njegova žena na sve načine pokušava doznati kakva će biti njegova sudbina. I bore se ove dvije obitelji za pravdu u nečemu što bi se moglo nazvati pravi digitalni zatvor. Gdje oni krenu, državni organi to znaju, a uz nadzorne kamere kojima je pokriven svaki kutak gradova, tu su i bezbrojni državni zaposlenici koji jednostavno imaju zadatak pratiti druge ljude, posebno one koji imaju puno negativnih bodova poput ovih obitelji.
Sve to djeluje potpuno suludo, gotovo kao neka poremećena distopijska parodija kakve se ne bi uspjeli sjetiti ni Huxley, ni Orwell, no ljudima koji su se našli u mreži tog luđaštva to definitivno nije smiješno. Jedna od kazni za skupljanje negativnih bodova zbog ponašanja koje ne odgovara državi je i stalno prebacivanje djeteta iz jedne škole u drugu, a brutalno je to i zastrašujuće jer čini se da je kineska komunistička partija uspjela postići svoj cilj da sve manje ljudi prosvjeduje i buni se protiv suludog sistema. Da situacija bude apsurdnija, kada do prosvjeda dođe, protuprosvjednici koji ih razbijaju za to dobivaju nekakve bodove i beneficije i sve ono što ovdje vidimo je jezivo i potpuno bolesno.
Primjedbe
Objavi komentar