Misteriozna kombinacija trilera, drame, satire i crne komedije Alexa van Warmerdama bio je nizozemski kandidat za Oscara, a pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je to bio i prvi nizozemski film nakon čak 38 godina u glavnom programu Cannesa. Van Warmerdam se i ranije predstavio ne samo potpuno iščašenim, uvrnutim smislom za humor, no s "Borgmanom" je dodatno podigao letvicu čudnosti. Bizaran je to i apsurdistički i nadrealan film u kojoj će jedan neugledni čudak izvesti potpuno suludu i bolesnu intruziju u život jedne nizozemske obitelji više srednje klase.
I nije to ni blizu upada u nečiji dom kakav je Austrijanac Michael Haneke recimo izveo u svom kultnom "Funny Games", a kada misteriozni lutalica za kojeg se čini da ima neke posebne moći upadne u dom naizgled bezbrižne obitelji, njihov život pretvorit će se u potpuni kaos i pakao. Na kraju filma dijelom će nam biti i nešto jasniji sami početak u kojem vidimo skupinu tipova koje predvodi naoružani svećenik. Očito je da oni kreću u lov na nešto ili nekoga, a potom vidimo protagonista za kojeg ćemo nakon nekog vremena saznati da se zove Camiel Borgman. Živi on u šumi, u podzemnom skrovištu skupa s još nekolicinom čudaka, a taj bradati dugokosi klošar uspjeći će pobjeći i utočište će potražiti u susjedstvu, očigledno predgrađu u kojem žive bogati ljudi.
Kucat će on od vrata do vrata kako bi ga netko pustio da se okupa, svi ga redom odbijaju i tjeraju, a jedan od njih čak će ga i pretući. No, Richardova žena smilovat će se pretučenom klošaru, pustiti ga u kuću u kojoj žive s tri kćeri i dadiljom da se opere, a pokazat će se to kao najveća pogreška koju je mogla učiniti. Nešto čudno kao da će Marinu (Hadewych Minis) privlačiti tom čudaku, a vrlo brzo Borgman će početi preuzimati kontrolu nad njihovim životima. Sve tu postaje sve luđe i luđe, čudnije i čudnije, bizarnije i teško opisivo i još teže shvatljivo. A opet tako suludo i zabavno jer činit će se u jednom trenutku kao da on ima od ranije smišljen plan da bi se u drugom trenutku učinilo da je sve to potpuno luđaštvo.
Nekako imam dojam da se na "Borgmana" može gledati i kao na alegoriju na neku pretjeranu sigurnost i bezbrižnost tih bogatih ljudi iz predgrađa koji pretpostavljaju da im se ništa loše ne može dogoditi. Toliko su oni sigurni u svoju ugodnu egzistenciju i uvjereni su da baš ništa ne može poći po zlu. Jer dok je Richard na visokoj poziciji u nekoj korporaciji, Marina je slikarica i svo vrijeme provodi kod kuće, savršena buržoaska obitelj u kojoj je taj gotovo pa isusoliki čudak sa svojim sidekickima pronašao savršenu metu. Metu za što, pitat ćemo se do kraja koji Van Warmerdam ostavlja potpuno otvorenim, konfuznim, ali svi oni koji su gledali njegove filmove, vjerojatno su nešto slično i očekivali. Baš poseban, neobičan film uz koji gledatelj dugo razmišlja što je pjesnik htio reći.
Primjedbe
Objavi komentar