Magično realističnom ratnom dramom čija se radnja odvija u sirijskom glavnom gradu Damasku za vrijeme tamošnjeg građanskog rata u sekciji Horizonti festivala u Veneciji se predstavila sirijska filmašica rođena u Francuskoj Soudade Kaadan. I u prethodnom filmu "The Day I Lost my Shadow" Kaadan je tematizirala početak ratnih zbivanja u svojoj zemlji, a i ondje se poslužila magijskim realizmom i nadrealnim elementima za prikazivanje neopisivih užasa koje su ljudi ondje prolazili. I dok smo u prethodniku pratili sudbinu majke koja se zaputila u ratnu zonu kako bi pronašla plinsko kuhalo da može sinu spremiti jelo, a ondje je shvatila da su ljudi izgubili sjene, u "Nezouh" pratimo sudbinu obitelji iz Damaska koja ne želi napustiti grad u kojem živi.
Sam naziv "nezouh" mogao bi se prevesti kao egzodus, a unatoč tome što je grad već gotovo pa sravnjen sa zemljom i pitanje je trenutka kada će neki naoružani manijaci upasti ondje, jedna obitelj ne želi iz svoje kuće. Doduše, prvenstveno svoju kuću ne želi napustiti Motaz, pater familijas obitelji u kojoj je i njegova žena Hala i kćer adolescentica Zeina. Dok majka i kćer razmišljaju o opciji napuštanja kuće, otac ne želi čuti za to i nakon što granata pogodi točno njihov dom i stvori ogromnu rupu u stropu. I otac će svo to vrijeme pokušavati urediti i prilagoditi kuću da njegovoj obitelji život ondje bude što ugodniji, majka i kćer će od njega skrivati tajnu da je Zeina dobila prvu menstruaciju jer strahuju da bi to moglo značiti da bi joj stari mogao početi tražiti ženika.
A kandidata ne nedostaje, među njima je i mladi pobunjenički borac dok se ovoj znatiželjnoj djevojčici više sviđa koju godinu stariji dječak iz susjedstva Amer. I premda su sama ideje, pogotovo okruženje u kojem se odvija radnja iznimno zanimljivi, izvedba mi je malo tu štekala i djelovalo mi je sve to dosta monotono. Svejedno, bio je "Nezouh" solidna eskapistična drama o tragediji jedne obitelji, ali tragediji cijele države koju su napustili valjda milijuni ljudi, a tko zna koliko ih je poginulo. Tako u jednom trenutku stari tvrdi da on ne želi napustiti svoj dom i svoj grad pa makar on bio sravnjen sa zemljom jer je preponosan da bi ga zvali izbjeglicom, a kao da i ne shvaća opasnost u kojoj njegova obitelj živi. Dok uređuje kuću prepunu rupa na sve strane on kao da sam sebe laže i uvjerava da će sve biti u redu ako ostanu na okupu i ne napuste tu ruševinu koju i dalje smatraju svojim domom.
Primjedbe
Objavi komentar