Britanca Asifa Kapadiu upoznali smo kao sjajnog dokumentarista. Predstavio se on s tri odlična biografska dokumentarca u kojima se sjajno poigrao arhivskim materijalom (Senna, Amy, Diego Maradona), a za film o prerano preminuloj britanskoj pjevačici Amy Winehouse osvojio je i Oscara. Sada je Kapadia odlučio iskoračiti i prema igranom filmu, no pokazao se "2073" kao ne posebno uspješan hibrid igranog i dokumentarnog filma. U igranom dijelu to izgleda kao nekakav distopijski SF film čija se radnja, lako je za zaključiti, odvija u 2073. godini. A tu budućnost Kapadia ne zamišlja nimalo lijepo dok pratimo putnicu kroz vrijeme (Samantha Morton) kako pokušava promijeniti tijek povijesti.
S tim tijekom povijesti upoznaje nas pak u dokumentarnim segmentima u kojima upozorava na probleme s kojima se svijet susreće i zbog kojih se našao u situaciji u kojoj je ta neimenovana putnica. No, najveći problem je što su sve to problemi za koje uglavnom već jako dobro znamo. Klimatske promjene, činjenica da superbogati tehnološki moguli postaju moćniji od država, progoni iz vjerske i nacionalne mržnje. Ne dobijamo mi tu odgovore što je točno dovelo do armagedona pa je svijet postao onakav kakav vidimo u 2073. godine, već je za pretpostaviti da je to zbir svega ranije navedenog. Nije ovo bilo nešto posebno ni kao igrani, ni kao dokumentarni film, a pogotovo nije profunkcioniralo na očekivani način kao miks jednog i drugog.
Primjedbe
Objavi komentar